INTERVJU (II) Mirna Šitum: Ako me u HDZ-u smatraju vrijednom, zašto me nisu zvali na svoju listu?

Intervju s pročelnicom sa zdravstvo Mirnom Šitum radili smo u dva dijela, a u ovom drugom dijelu ona govori o svom ratnom putu, odrastanju, znanstvenoj karijeri i kako je kao HDZ-ov prvoborac završila na listi Milana Bandića.

Kako to da je jedna mlada liječnica i ravnateljica Hitne pomoći postala dragovoljac Domovinskog rata?

Obavila sam nekoliko razgovora s g. generalom Jelićem, zapovjednikom 4. brigade koji je tada na terenu imao samo jednog liječnika, ali nikako nije mogao prihvatiti da bih jedna civilizirana i uglađena osoba išla u rat na prvu crtu bojišnice. Toliko se opirao tome da sam morala moliti neke prijatelje da me njemu preporuče i da ga uvjere da će moje iskustvo dugogodišnjeg rada na Hitnoj pomoći biti korisno za naše vojnike. I popustio je. Otišla sam sa 4. gardijskom brigadom kao profesionalni vojnik-časnik na Drnišku bojišnicu pa dalje po svim terenima do Prevlake, svugdje gdje je bilo područje djelovanja brigade. To je bilo najljepše i najpotresnije razdoblje moga života. I uvijek su poveznice s tim vremenom i životom u njemu prisutne, osobito kad susretnem ratne prijatelje ili u dirljivim trenuci kao što je nedavno bio Vojni mimohod u Zagrebu i proslava Oluje u Kninu.

U ratu ste bili i ranjeni?

Nastradala sam od posljedica granatiranja u Gaćelezama iznad Šibenika i oporavila sam se nakon toga, ali posljedice su uvijek tu.

Kako se to dogodilo?

Od posljedica jedne od tisuća granata koje su danima i tjednima padale po nama. S obzirom da sam sa svojom sanitetskom desetinom pokrivala veliko područje odgovornosti i stalno bila na prvoj crti od kuda sam izvlačila ranjenike tako je i bilo za očekivati da će jedna granata biti moja. Praktički ispred samog saniteta. Ali bilo je teško i očekivati da se u tako krvavom ratu koji nam je nametnut takvo što svakome od nas ne dogodi. Tko je išao u rat morao je biti svjestan kako je to dio tog rizika. Ne volim o tome puno pričati jer bi to svakome od nas koji smo bili najdirektniji sudionici trebao biti dio osobne prošlosti koju ćemo uvijek nositi u sebi, ali sa ponosom i na samozatajan način.

Ali, uz brojne znanstvene radove napisali ste i roman s iskustvima iz rata?

Jesam, napisala sam zbirku mojih istinskih ratnih priča koja se zove Naranče i mrtve ribe u kojoj pripovijedajući medicinske i ljudske priče, prolazim kroz moja ratišta i dajem osobni osvrt na rat i čovjeka u njemu, sve na prozan način. A do kraja godine ću objaviti i drugu zbirku novela koje su prožete ratnom i osobnom tematikom iz druge perspektive.

Kako stignete i roman još napisati?

Pa to me relaksira. Naravno, prednost dajem pisanju stručne i znanstvene literature i stalno nešto pišem. Vidjela sam kako ste sa stranica HAZU-a citirali moj sada već stari životopis pa vam mogu podastrijeti i novije podatke. Napisala sam više od 560 radova, od čega je 10 samostalnih knjiga i više od 40 poglavlja u drugim knjigama. Pisanje je moja strast, primarno, kako sam već rekla, stručne literature, no, voljela bih kada bih imala više vremena i svoje literarne lirske sklonosti češće staviti na papir.

Kada ste upisivali fakultet i dvoumili ste se između medicine i književnosti?

Jesam. Nekako sam više sklona društvenim znanostima tako da sam polagala prijemni i na književnosti i filozofiji. Ali, kako je veliki dio mojih prijatelja iz gimnazijske generacije išao na medicinu, krenula sam i ja s njima. Mislila sam kako ću, unatoč tome, uvijek moći nešto napisati ili nešto naslikati. Danas sam sretna što je to tako. Sigurna sam da svatko tko ima posebno izraženu sklonost društvenim znanostima, a dobro pozna medicinu, može potvrditi da je medicina čista humanistička znanost. Ona ne proučava samo ljudsko tijelo, u njoj ćete uspjeti pomoći čovjeku samo ako imate holistički pristup njegovom tijelu, psihi, njemu kao osobi. Liječnik koji u pacijentu ne promatra i njegovu psihu i njegov duh, za kojeg vjerujem da u svakom postoji, ne može cjelovito liječiti niti u cijelosti izliječiti čovjeka. Ja tako pristupam svim mojim pacijentima. Oko čovjeka se uvijek sve isprepliće jer je i sam isprepleten i načinjen od najfinijih niti. S obzirom da sam duboko posvećena svemu što radim, tako sam i kada me je g. Bandić pozvao na svoju listu to vidjela kao izazov i priliku za još jedan oblik društveno korisnog rada, a nikako kao moj politički angažman. Nikada me, a vjerujem niti druge, g. Milan Bandić nije pitao, iako je vjerojatno puno o nama svima znao, gdje politički pripadamo. To i je veličina osoba koja se htjela okružiti ljudima koji predstavljaju nešto i nekoga sami po sebi u tom trenutku, po svome trudu i po svom obrazovanju, a ne po nekom političkom obilježju ili pripadnosti.

A Iz HDZ-a vam nisu zamjerili kada ste se našli na njegovoj list. Išli ste ipak protiv njihove liste?

Ja to tako ne bih rekla jer ja nikada nisam išla protiv nikoga, pa ni u trenutku dolaska na listu g. Bandića. Nikada nisam bila politički aktivna, ni u jednom trenutku, od učlanjenja u HDZ pa kroz život nikada i nigdje nisam isticala moju poveznicu sa bilo kojom političkom strankom, i to ne zato što bih se libila to reći, nego zato što je to moja osobna stvar, što mi to nije bilo potrebno kroz život niti sam napredovala u karijeri navodeći u životopisu svoju pripadnost ili se pozivajući na nju. Smatrala sam da to ne smije biti put za osobni napredak i da je to privatna stvar čovjeka. Kada sam odlučila pridružiti se listi g. Bandića u HDZ-u nisam imala nikakav angažman, nisam sudjelovala ni u kakvim stranačkim aktivnostima pa nisam ni smatrala da bilo koga osim moju obitelj trebam pitati za mišljenje i dopuštenje. Ja, inače, za donošenje osobnih odluka nikada ne idem nikome po nikakva dopuštenja niti nigdje ne idem pitati kako ću misliti i kako ću postupiti. Kada sam išla u rat nisam nikoga pitala za dopuštenje, a kamoli bih u miru išla negdje izvan sebe po svoje mišljenje! Moja odluka je bila vrlo jednostavna. Kao kad sam iz sveg životnog komfora odlučila otići u Domovinski rat, tako sam u ovom vremenu kao posve realizirana osoba odlučila na novi način pokušati napraviti nešto dobro za zajednicu u kojoj živim, a g. Bandić mi je dao priliku za to.

Ali činjenica je kako HDZ, a i SDP, imaju pravilo i običaj da isključuju svoje članove koji se kandidiraju na njima konkurentskim listama?

Moglo se i to dogoditi. Ili se dogodilo. No, ja o tome ništa ne znam, niti me je itko obavijestio da sam učinila kakav krimen ili nanijela štetu stranci. Vjerujte da se ne bih ni osvrnula na takvu prijetnju. Nitko me ne može izbaciti iz povijesne, emotivne i duhovne odrednice kojoj pripadam. A sve drugo što je forma me ne bi pogodilo. No, možemo stvari promatrati i sa druge, posve prozaične i ljudske strane. Ako je HDZ smatrao da sam njihova ugledna i tako vrijedna članica, zašto me nije pozvao da budem na njihovoj listi?

A što ako vas pozovu da sada budete na njihovoj nacionalnoj listi?

To su delikatna pitanja. U Gradu Zagrebu sam se stavila na raspolaganje g. Milanu Bandiću, odnosno građanima Grada Zagreba. I zahvalna sam mu na toj prilici. Povjereni mi posao radim kao da ću sutra umrijeti, bez zadrške i do zadnjeg trenutka. Osjećam duboko poštovanje prema g. Bandiću koji mi je omogućio poligon za moju dodatnu stručnu i društvenu afirmaciju. Takva prilika je velika čast koja pruža novu šansu u životu jednog radišnog čovjeka. Danas imate puno sebičnih ljudi koji u svemu što rade vide sebe. Osobno imam puno slobodu rada i odlučivanja u resoru, imam sjajan tim suradnika jer je bez suradnika čovjek nitko.

Kada je u pitanju nacionalna razina, mogu se vidjeti isključivo u kontekstu jedne demokršćanske opcije uz svu želju g. Gradonačelniku da, sa svojom strankom koja u temeljima ipak ima drugačija načela, uspije u željenom. I sigurna sam da hoće. Ali ako govorimo o političkom kontekstu, ja pripadam demokršćanskoj opciji.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here