Svijet u 2015.: Godina u znaku izbjeglica i terorizma

U 2015., međunarodnoj godini svjetlosti, svijetom su dominirale mračna Islamska država i njezini teroristički napadi na Pariz, Grad svjetlosti, Europu je potresala izbjeglička kriza nezapamćena od Drugog svjetskog rata, ali su i izglađeni neki povijesni sporovi dugodišnjih političkih suparnika te je, čini se, postignut presudni sporazum o klimi.

U svijetu, a u Europi osobito, najveći problem ove godine bila je nezapamćena seoba izbjeglica i migranata, koji već mjesecima pristižu u brojevima nezabilježenim od Drugog svjetskog rata i polako nagrizaju i europsko jedinstvo i učinkovitost institucija Europske unije, koja se pokazala potpuno nespremnom upravljati takvom krizom.
Stari kontinent potresla su ove godine dva strašna napada islamističkih terorista u Parizu, na karikaturiste Charlie Hebdoa i “dekadentnu” mladež u izlasku petkom navečer, ali terorističkih udara s velikim brojem žrtava nisu bili pošteđeni niti Turska, Tunis, Kenija, Mali i Amerika.
Samozvana Islamska država, odnosno Daesh, i dalje drži osvojeni teritorij u Siriji i Iraku iako je izložena zračnim udarima Amerikanaca, Francuza, Britanaca i ostalih saveznika, a od kraja godine i Rusa. Tursko obaranje ruskog lovca na povratku iz misije u Siriji spustilo je međudržavne odnose na najnižu razinu u modernoj povijesti.
U Parizu je na koncu godine postignut povijesni sporazum o klimi koji bi trebao spasiti Zemlju od globalnog zagrijavanja, nakon više od pola stoljeća pomirili su se Amerika i braća Castro, Iran i zapadne sile dogovorile su se napokon o nuklearnom programu, a prvi su se put sastali predsjednici Kine i Tajvana.
Grčka je i dalje “dužna kao Grčka”, ali je premijer Aleksis Cipras, koji je izabran na platformi protivljenja međunarodnim kreditorima, nakon cijele godine natezanja s međunarodnim institucijama, referenduma, ostavke i ponovnog izbora, ipak kopernikanski popustio i prihvatio bolne reforme u zamjenu za nastavak međunarodne pomoći.
Ove su godine vlast na izborima uvjerljivo obranili David Cameron u Velikoj Britaniji i Recep Tayyip Erdogan u Turskoj, a stranka mianmarske aktivistice i dobitnice Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi ostvarila je u studenome povijesnu izbornu pobjedu. Rimokatolička Irska postala je prva zemlja koja je referendumom ozakonila istospolne brakove, a papa Franjo, koji se i sam, poput prethodnika Benedikta, morao suočiti sa skandalom Vatileaks 2 u kojem su procurili dokumenti o rastrošnosti njegovih kardinala, proglasio je Svetu godinu milosrđa.
Nasa je otkrila da na Marsu postoji tekuća slana voda i uspjela se letjelicom New Horizons približiti Plutonu na samo 12,5 tisuća kilometara, a na samom kraju godine u jednoj drugoj i dalekoj galaksiji na filmskom platnu ponovo su se našli Han Solo, Luke Skywalker i princeza Leia.

Seoba naroda

Kad je, negdje od ljeta, vrlo opasni prelazak Sredozemnog mora u pretrpanim brodicama prema talijanskim i grčkim otocima, pri čemu se u samo jednoj havariji u travnju utopilo možda i 800 ljudi, zamijenio bitno sigurniji prelazak kopnene tursko-grčke granice kao preferencijalni način migranata da pokušaju doći do Europe, odjednom su dnevne brojke tražitelja spasa i boljeg života iz nekoliko stotina prerasle u nekoliko tisuća. Mnogi od njih odabrali su Njemačku kao obećanu zemlju, osobito nakon što im je kancelarka Angela Merkel uputila brojne pozive da dođu i obećala utočište, zasluživši zbog svog humanog odnosa prema izbjeglicama titulu osobe godine u izboru časopisa Time, koji je naziva “kancelarkom slobodnog svijeta”.
Europa se istodobno neuspješno bavila preraspodjelom 160 tisuća izbjeglica koji su već mjesecima bili u Italiji i Grčkoj. Prijedlog kvota izazvao je duboke podjele među članicama. Nekoliko njih, na čelu s Njemačkom, tražilo je solidardnost svih članica i razmjerni prihvat u skladu s mogućnostima, dio zemalja mudro se držao po strani, a zemlje srednje Europe okupljene u Višegradskoj skupini kvote su odbile, uz napomenu da je Slovačka zbog njih čak uložila tužbu protiv EU pred Europskim sudom pravde.
Mađarski premijer Viktor Orban preuzeo je na sebe zaštitu kontinenta i “europskih kršćanskih vrijednosti od izbjeglica koji izgledaju kao vojska” i podigao ogradu duž cijele granice sa Srbijom, a potom i prema Hrvatskoj. Zbog toga je doživio salve kritika od europskih partnera, samo da bi nešto kasnije i Slovenija počela podizati bodljikavu žicu na granici s Hrvatskom, ali i Austrija na jednom manjem dijelu prema Sloveniji, što je prvi takav slučaj unutar schengenskog prostora.
Reagirajući na izjave nekih svojih dužnosnika da joj prijeti raspad i svjesna da bi mogla izgubiti tlo pod nogama, Europska unija posljednjih je mjeseci u godini organizirala cijelu seriju sastanaka na svim razinama i dogovorila neke mjere kojima će nastojati smanjiti priljev izbjeglica, od uspostave trajnih prihvatnih centara i izbjegličkih logora u Turskoj, kojoj u tu svrhu namjerava dati značajna novčana sredstva, do najnovije ideje o uspostavi jedinstvene europske granične policije koja bi osiguravala vanjske granice unije, kojoj se već sad mnogi protive. No upitno je koliko će to imati uspjeha jer konkretnih poteza na terenu zasad ili nema, ili su jako spori. A izbjeglice, kojih je ove godine u Europu stiglo više od milijuna, i dalje pristižu.

Grad svjetlosti zavijen u crno

Počelo je već 7. siječnja, iako nitko još nije bio svjestan toga da je riječ tek o početku. U srcu Europe odvijali su se prizori koje su Europljani dotad gledali samo na televiziji s drugih kontinenata i udaljenih zemalja. U Parizu se dogodilo nezamislivo, izveden je oružani napad na sjedište satričkog tjednika Charlie Hebdo u kojem je ubijeno ukupno 12 ljudi, od kojih osam članova redakcije – među kojima i karikaturisti Cabu, Charb, Honore, Tignous i Wolinski – dok je 11 osoba ranjeno.
Napad su jurišnim puškama izvela braća Cherif i Said Kouachi, francuski državljani alžirskog podrijetla, koje su dva dana poslije ubili francuski specijalci u mjestu Dammartin-en-Goele sjeverno od Pariza. Napadači su tvrdili da pripadaju al Kaidi na Arapskom poluotoku, ogranku svjetske terorističke mreže koja je potom preuzela odgovornost za napad u priopćenju u kojem se navodi da je vođa al Kaide Ajman al-Zavari naredio napad zbog karikatura proroka Muhameda koje je objavljivao časopis.
Istodobno je jedan od pomagača braće Kouachi, Amedy Coulibaly, 8. siječnja najprije ubio policijsku djelatnicu u Montrougeu da bi dan potom u prodavaonici košer proizvoda na istočnom rubu Pariza ubio četiri osobe židovske vjeroispovijesti tijekom talačke krize koja je završila istog dana u policijskom napadu u kojem je Coulibaly ubijen.
Pariški napadi imali su velik odjek diljem svijeta, što se ogledalo u masovnim mimohodima potpore u Francuskoj i u svijetu. Na “Mimohodu za Republiku” u Parizu, među milijun i pol sudionika bilo je 44 predsjednika država i vlada, a u dva dana je na okupljanjima pod egidom „Je suis Charlie“ (Ja sam Charlie) diljem Francuske bilo četiri milijuna ljudi.
Izdanje Charlie Hebdoa broj 1178., koje je trebalo izaći 7. siječnja, na dan napada, izašlo je tjedan dana poslije u nakladi od osam milijuna primjeraka, što je također bio iskaz solidarnosti s tjednikom, jer je njegova redovita tiraža iznosila tek oko 30 tisuća primjeraka.
Drugi i još puno gori susret s terorizmom Pariz je imao u petak, 13. studenoga, kad je u usklađenim napadima na sedam lokacija ubijeno ukupno 130 ljudi, a više od 350 je ranjeno. Najviše žrtava, gotovo 90, bilo je u dvorani Bataclan, u kojoj se 1500 ljudi okupilo na koncertu američke rock skupine Eagles of Death Metal.
Ostali su ubijeni u pucnjavama i u samoubilačkim napadima po pariškim ugostiteljskim lokalima te pred nogometnim stadionom u Saint Denisu na kojem se igrala nogometna utakmica između Francuske i Njemačke, koju je uživo pratilo više od 70 tisuća gledatelja, uključujući i francuskog predsjednika Francoisa Hollandea.
Ubijeno je sedam od osam napadača. Francuska je pokrenula najopsežniju istragu u novijoj povijesti, zatvorila granice i proglasila izvanredno stanje te je u policijskoj raciji u Saint Denisu 18. studenoga ubijen Abdelhamid Abaaoud, kojega se smatralo mozgom cijele operacije. U Francuskoj, Belgiji, ali i drugim zemljama uhićeni su deseci osumnjičenih za povezanost s pariškim napadima, no osmi sudionik napada, Saleh Abdeslam, još nije pronađen i za njim se intenzivno traga.
Dva teroristička napada u Parizu izazvala su najviše medijske pažnje i sućuti, ali brutalnih udara bilo je i drugdje. U ožujku su trojica terorista upala u Nacionalni muzej Bardo u Tunisu i ubili 22 turista, većinom Europljana. Dvojica napadača, tuniških državljana, na mjestu je ubila policija, a treći je pobjegao. Za napad u kojem je ranjeno pedesetak ljudi, odgovornost preuzima Islamska država.
U lipnju je 23-godišnji Seifedin Rezgui otvorio vatru na plaži nedaleko od poznatog ljetovališta Susa u Tunisu i ubio 38 turista prije nego što je i sam ubijen. Na plažu je stigao odjeven poput turista, a kalašnjikov je skrio u suncobranu. Odgovornost su ponovno preuzeli džihadisti.
Krvave napade prošle godine nisu izvodili samo pripadnici Daesha i njegovih filijala. Somalska islamistička skupina al-Šabab 2. travnja napala je sveučilište u kenijskom gradu Garissi, pri čemu su ubijene 152 osobe, među kojima 142 studenta. Jedan od najkrvavijih napada te skupine ostat će dodatno zapamćen po činjenici da su napadači među taocima izdvajali muslimane i ubijali isključivo kršćane.
U dvjema gotovo istodobnim eksplozijama tijekom prosvjeda za mir u Ankari 10. listopada ubijene su 102 osobe, a oko 500 je ranjeno. Odgovornost za najsmrtonosnije napade u povijesti Turske još nije preuzeo nitko, no istraga barata s tri moguća nalogodavca – IS-om, Radničkom strankom Kurdistana i Strankom revolucionarnom frontom za narodno oslobođenje.
Za napad na hotel Radisson Blu u glavnom gradu Malija Bamaku 20. studenoga, u kojem je ubijeno 27 ljudi, uključujući i dvojicu napadača, odgovornost je preuzela islamistička skupina koju vodi Moktar Belmoktar, bivši vojni zapovjednik al-Kaide.
Amerikanci su potkraj godine svjedočili i terorističkom napadu na svojem tlu kad je 2. prosinca 14 ljudi ubijeno i više od 20 ranjeno u pucnjavi u regionalnom centru za osobe s poteškoćama i posebnim potrebama u San Bernardinu u Kaliforniji. Dvoje ljudi naoružanih kalašnjikovima, bračni par Syed Rizwan Farook and Tashfeen Malik, upalo je na predbožićni domjenak i počelo pucati po nazočnima, da bi i sami poslije bili ubijeni u razmjeni vatre s policijom. Policija vjeruje da je posrijedi teroristički čin, a iako nije pronađena izravna veza s IS-om, činjenica je da je Malik neposredno prije napada na Facebooku ostavila poruku u kojoj priseže na odanost toj organizaciji.

Povijesni sporazumi i pomirbe

Na samom kraju godine Francuska je ugostila događaj koji bi za svijet mogao značiti više od bilo čega drugoga što se dogodilo ove godine. U velikom konferencijskom kompleksu Bourget nedaleko od Pariza od 30. studenoga do 12. prosinca 30 tisuća diplomata i izaslanika iz 195 zemalja, među kojima predsjednici i premijeri najutjecajnijih država svijeta, pokušali su postići sporazum o smanjenju emisija plinova štetnih za okoliš na konferenciji o klimi, poznatoj kao COP21.
I uspjeli su, iako je malo tko u to doista vjerovao poznavajući povijest klimatskih pregovora, koji su najčešće završavali teškim svađama i kaosom. Postignut je globalni sporazum, kojim su obuhvaćene sve zemlje, neovisno o stupnju razvijenosti, u kojem su glavne točke ograničavanje rasta globalne temperature do kraja stoljeća na najviše 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje i izdvajanje sto milijardi dolara godišnje za financiranje zemalja u razvoju nakon 2020., kad sporazum stupa na snagu. Cijeli svijet bio je oduševljen postizanjem “povijesne pobjede za planet”, ali tek treba vidjeti hoće li se, i u kojoj mjeri, sporazum doista provoditi, a uvijek trezveni stručnjaci već upozoravaju da obveze koje su preuzele zemlje sudionice nisu dovoljne za ostvarenje zadanih ciljeva.
Prošlu godinu uvelike je označilo i stvarno, konkretno približavanje donedavno arhetipskih političkih neprijatelja, Sjedinjenih Američkih Država i Kube, koje je počelo 11. travnja povijesnim susretom Baracka Obame i Raula Castra na Summitu Amerika u Panami, prvim između predsjednika dviju država od 1956. Krajem svibnja uslijedio je još jedan važan korak prema obnovi punih diplomatskih odnosa, jer su SAD odlučile ukloniti Kubu s popisa zemalja pokrovitelja terorizma. I konačno 1. srpnja, SAD i Kuba su službeno ponovno uspostavile diplomatske odnose i postigle sporazum o otvaranju veleposlanstava u Washingtonu i Havani. Pri svakom su koraku obje zemlje isticale da između njihovih politika i dalje postoje goleme razlike, ali to više nije razlog da budu neprijatelji.
S manje pompe, ali nakon još dužeg razdoblja, u studenome je dočekan povijesni susret predsjednika Kine i Tajvana. Xi Jinping i Ma Ying-jeou prvi su predsjednici svojih zemalja koji su se susreli od 1949., kad su u kineskom građanskom ratu poraženi nacionalisti Čanga Kaj-šeka masovno došli na otok svojedobno poznat pod imenom Formoza i tamo uspostavili novu državu koju su nazvali Republika Kina. Xi i Ma sastali su se na neutralnom terenu u Singapuru, a o tome koliki im put još predstoji do kakve-takve normalizacije odnosa najbolje govori podatak da su se Xi i Ma međusobno oslovljavali s “gospodine”, a ne s “predsjedniče”, jer nijedna država ne priznaje postojanje one druge.
I to se dogodilo. Nakon više od 10 godina razgovora, pregovora, natezanja, prijetnji i sankcija, Iran i međunarodne sile 14. srpnja potpisali su sporazum kojim Iran drastično smanjuje i ograničava svoj nuklearni program kako ne bi bio sposoban razviti nuklearno oružje, a zauzvrat mu se ukidaju mnogobrojne sankcije koje su tijekom godina ozbiljno naštetile gospodarstvu i životnom standardu Iranaca.
Iran, koji je godinama tvrdio da mu nuklearni program služi isključivo u civilne scrhe, sporazumom je pristao smanjiti svoje zalihe obogaćenog urana za 98 posto, staviti dvije trećine već upogonjenih centrifuga pod međunarodni nadzor, omogućiti inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) pristup “tamo gdje i onda kad” to požele i prihvatiti obnovu sankcija u slučaju da prekrši bilo koji dogovoreni uvjet.

Zračni udari

Ponašanje džihadista IS-a, koji doista ne prezaju ni pred čime, primorava svijet na djelovanje. Koaliciji na čelu sa SAD-om koja izvodi zračne napade na njihove položaje u Siriji pristupa sve više zemalja, a početkom rujna to čini i Francuska, koja se još aktivnije uključila u akcije nakon napada u Parizu, te nešto kasnije i Velika Britanija.
Zadnjeg dana rujna, na opće iznenađenje Zapada, zračne udare u Siriji počinje izvoditi i Rusija. Napadi su od samog početka brojni i žestoki, ali se Rusija i saveznici razlikuju u tumačenju ciljeva – Moskva tvrdi da gađa isključivo džihadiste, dok Zapad tvrdi da napada pobunjeničke snage koje se bore protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, ruskog saveznika kojeg saveznici žele ukloniti s vlasti. S vremenom dvije strane ipak postižu dogovor o razmjeni osnovnih podataka o zračnim napadima, kako se ne bi dogodio neželjeni incident.
Incident koji nitko nije želio ipak se dogodio. Turska je 24. studenoga srušila ruski vojni zrakoplov, tvrdeći da joj je povrijedio zračni prostor, pri čemu je poginuo jedan od dvojice pilota. Rusija tvrdi da zrakoplov nije napuštao sirijski zračni prostor, a Putin je taj događaj nazvao “nožem u leđa”, najavivši “značajne posljedice” te su se odnosi dviju država nakon toga dramatično pogoršali. To je bio prvi put u proteklih 50 godina da je neka zemlja članica NATO-a srušila ruski zrakoplov.
IS se “proslavio” i uništavanjem svekolikog kulturnog blaga na područjima koja je osvojio u Siriji i Iraku, među kojim su bili i neki nezamjenjivi i neprocjenjivi spomenici ljudske kulture i civilizacije. Krajem kolovoza su u drevnom gradu Palmiri, koji je na popisu svjetske baštine UNESCO-a, džihadisti su razorili nekoliko iznimno vrijednih starina, među kojima i hram Balšamina, jednu od najočuvanijih i najveličanstvenijih građevina u Palmiri.
Iako se svi stručnjaci slažu da se ne smije brzati sa zaključcima kad je IS u pitanju, dojam je da se ratna sreća polako okreće, jer džihadisti kraj godine dočekuju s nizom vojnih poraza, od kojih su neki značili ozbiljan gubitak teritorija.

Katastrofe i nesreće

Jedan od razloga za pojačani angažman Rusije u zračnim udarima protiv IS-a nesreća je ruskog zrakoplova iznad Egipta. Zadnjeg dana listopada ruski zrakoplov na letu iz ljetovališta Šarm el-Šeika u Sankt Peterburg pada na području Sinaja, pri čemu pogibaju svih 224 putnika i članova posade. Uzrok pada ispočetka je nepoznat, iako Sinajska provincija Islamske države, ogranak IS-a, već dan poslije preuzima odgovornost za rušenje zrakoplova, ali ruski FSB 17. studenoga objavljuje da je zrakoplov srušen u eksploziji bombe kućne izrade te da je nedvojbeno riječ o terorističkom činu. Ruski predsjednik Vladimir Putin zaklinje se da će “Rusija pronaći teroriste ma gdje bili i kazniti ih”, a ruski zračni udari iznimno se pojačavaju.
U padu Airbusa A320 u francuskim Alpama 24. ožujka poginulo je svih 150 putnika i članova posade. Istraga je otkrila da je zrakoplov Germanwingsa na letu iz Barcelone u Duesseldorf namjerno srušio kopilot Andreas Lubitz i to tako što se zaključao u pilotskoj kabini, ostavivši pilota, koji je bio otišao na WC, izvan nje i usmjerivši zrakoplov u strmo poniranje. Ostaci zrakoplova i ljudskih tijela bili su razbacani kiometrima uokolo mjesta nesreće, a istražitelji su rekli da se po zvukovima iz putničke kabine može zaključiti da su putnici bili svjesni tragedije koja će uslijediti barem nekoliko sekundi prije udara. Povezanost s terorizmom nije utvrđena, ali Lubitzovi veliki psihički problemi jesu.
Ni 2015. nije mogla proći bez prirodnih katastrofa, od kojih je najtragičniji bio potres 25. travnja u Nepalu snage 7,8 u kojem je poginulo 8126 ljudi. Ozlijeđeni su deseci tisuća ljudi i uništene tisuće građevina, uključujući i vrijedne spomenike poput kule Dharahara i velikog hrama Bhaktapur Durbar u Katmanduu. Potres je izazvao lavine na Mount Everestu u kojima je poginulo najmanje 17 ljudi.
Indiju je krajem svibnja i početkom lipnja pogodio nezapamćen val vrućine u kojem su se temperature kretale između 45 i 49 stupnjeva Celzija, da bi na nekim mjestima dosegle i nezamislivih 55 stupnjeva. U tom jednomjesečnom paklu živote je izgubilo, ovisno o izvorima, između 2300 i 2500 ljudi.
Tijekom hodočašća na najznačajniji islamski blagdan, Eid al-Adha (Kurban-bajram), kojim završava Hadž, u stampedu nedaleko od Meke poginulo je 717 ljudi, a više od 850 je ozlijeđeno. Još više užasava činjenica da to nije ni jedini ni najgori incident te vrste – dvostruko više smrtno stradalih bilo je u srpnju 1990. – 1462, a tragedija 2015. bila je već deveta otada.

Voda na Marsu, Novi Horizonti “tik do” Plutona

NASA je u rujnu objavila da su njezini znanstvenici otkrili tragove koji ukazuju na to da tijekom ljetnih mjeseci na Marsu ima tekuće vode, što povećava izglede da na Crvenom planetu postoji neki oblik života. Mjerenja iz orbite Marsa pokazala su da na njemu ljeti voda teče niz strme kanjone, padine i kratere, a do tih spoznaja znanstvenici su došli zahvaljujući novim tehnologijama koje omogućuju analizu kemijske karte površine Marsa.
Sonda New Horizons, lansirana 2006., stigla je do Plutona, približivši mu se na 12500 kilometara. Tijekom preleta napravila je mnogo fotografija njegove površine i poslala ih na Zemlju, a utvrđeno je da je “patuljasti planet” veći od očekivanog i ima promjer od 2370 kilometara.
Astronomi su ove godine mogli uživati u vrlo rijetkom preklapanju dviju astronomskih pojava jer se potpuna pomrčina Sunca dogodila baš na na dan proljetnog ekvinocija, 20. ožujka. Ta će se podudarnost u ovom stoljeću pojaviti još samo 2034., ali to je neuobičajeno brzo i vrlo se sretnima mogu smatrati oni koji će svjedočiti objema, jer se prethodna dogodila 20. ožujka 1662., a sljedeća, nakon 2034. na rasporedu je 20. ožujka 2406. godine.
Znanstvenici su službeno objavili i otkriće nove vrste pračovjeka koja je nazvana Homo naledi. Ostaci te dosad nepoznate vrste humanoida otkriveni su 2013. u spilji nedaleko od Johannesburga u JAR-u. Homo naledi živio je prije 2,5 do 2,8 milijuna godina.
Svijet su 2015. napustili Nobelovac Guenter Grass, legendarni bluzer B.B. King, “Drakula” Christopher Lee, “dr. Živago” Omar Sharif te slavna balerina Maja Plisecka.
Događaj godine u showbussinesu zbio se na njezinu samom kraju, kad je premijerno prikazana “Sila se budi”, sedmi dio filmske sage “Ratova zvijezda”. Nakon 32 godine na platnu su ponovo zaigrali glumci iz izvorne postave, Harrison Ford, Mark Hamill i Carrie Fisher. Očekuje se da bi film mogao premašiti tri milijarde dolara zarade i postati najisplativijim svih vremena.

Damir Muštović

(Hina)