Gdje je nestao Božo P.?

Dok čekamo da se iz Vladine radionice konačno pojave zakonski prijedlozi koji će nam otkriti kako točno premijer Tim Orešković namjerava okončati gospodarsku krizu i pokrenuti gospodarstvo, jedno od zanimljivijih, pače i alarmantnih pitanja jest nestanak Bože Petrova. Čovjek koji je doveo na vlast i Tima i Tomu preko noći je ispario. Ako nije otet, o čemu nas policija, ni hrvatska ni europska, nije izvijestila, ako nikakav zahtjev za otkupninu potpredsjednika Vlade nije prispio ni u Banske dvore ni u središnjicu Mosta, budući da o takvome čemu također nema informacija, valja se nadati da je Božo negdje živ i zdrav. Jedino što se u tom slučaju može zaključiti je da sigurno ima neki ozbiljan razlog zbog kojeg se skriva. Jer, ne nestaje čovjek bez prijeke potrebe, a Boži Petrovu izgubio se svaki suvisli trag. Toliko je nečujan i nevidljiv da se čini kako i na sjednice Vlade jednom tjedno dolazi njegov dvojnik samo da radi znatiželjne publike fingira Božinu prisutnost.

Očito je da nam Božo Petrov nema više što reći. Prihvaćanjem pozicije potpredsjednika Vlade za društvene djelatnosti pristao je biti ništa. Nevidiljivi čovjek. Političar bez svrhe i posla. Njegova pozicija u Vladi ima, možemo reći, nekakav simbolični statusni značaj, ali je u stvarnom životu bez važnosti i utjecaja. Božo Petrov kao potpredsjednik u Vladi bez konkretnog resora podsjeća na kopljanika koji u bitku kreće bez koplja.

Novinari bi ga u medijskim sačekušama pred zgradom Vlade i imali štogod pitati, čisto radi političkog pozicioniranja prema recentnim događanjima. Naprimjer o predsjedničinu inzistiranju na smjeni šefa SOA-e Dragana Lozančića bez jasnog razloga zbog čega to traži ili o lustraciji kao glavnoj političkoj operaciji kojom Domoljubna koalicija, najčešće po toj temi zastupana preko Karamarkova trbuhozborca, inače i potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša, namjerava izravnati povijesne računa. Ili, o peticiji kojom se 4000 kulturnjaka usprotivilo postavljenju Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Ili o konstataciji mostovke Ines Linić Strenje kako su njezin suprug, koji je napustio JNA da bi se uključio u obranu Hrvatske, i ona trebali dobiti stan od države besplatno, a ne ga platiti dvadesetak tisuća kuna… Ili o tome kako Most u parlament šalje prijedlog zakona o ukidanju prava bivših zastupnika na jednogodišnju naknadu nakon isteka mandata, a da nema pojma o proceduri, ustavnosti, nemogućnosti retroativne primjene… Moglo bi ga se pitati i što misli o antisocijalnoj i antisolidarnoj politici HDZ-ova ministra zdravstva koji hrvatske pacijente šamara i zastrašuje izjavama tipa „tko želi bolji kuk, neka ide u Švicarsku…“ Moglo bi se Božu pitati, narimjer, kako komentira ministrovu neambicioznost, jer da ima kuraže i da zna svoj cilj rekao bi kako će hrvatske medicinske usluge ponuditi europskom tržištu, pa neka Švicarac po kuk od titana dođe u Hrvatsku…

Bilo bi toga još. I napretek. Ali Bože Petrova nema. Ne znamo što misli o bilo čemu i bilo kome. U ovom se trenutku može zaključiti da se njegov politički i društveni značaj istopio u trenutku kad je ugovorio suradnju s Karamarkovim savezom. Nikako koaliciju, Bože sačuvaj!, ne bi Most u koaliciju s HDZ-om. S Božom je nestala i njegova priča o inzistiranju na reformama i stručnim umjestoi podobnih kadrova. Nestala je priča o drukčijoj politici i o odmaku od ideoloških povijesnih rasprava. Premda je vrijeme takvo da bi se sve političke snage morale baviti isključivo ekonomijom, Hrvatska i dalje snažnim korakom ide unatrag i javnom scenom i dalje vladaju ustaše, partizani, komunisti, udbaši, Hrvati i oni drugi… Prema dosad viđenome, noseći hrvatski projekt nije brzo uklanjanje administrativnih zapreka investiranju i posljedično smanjenje nezaposlenosti, već je to lustracija kao model raščišćavanja povijesnih sukoba i uvođenje biblijskog načela „oko za oko, zub za zub“ u javni život. To je ipak lakše od pregledavanja silnih zakona i ostalih propisa koji će i najtvrdoglavijeg investitora udaljiti od Hrvatske. O kulturnoj politici ne znamo ništa, ali znamo da bi mostovka Linić Strenja privela omraženog šefa riječkog HNK Olivera Frljića u Sabor na ispitivanje o poslovanju u razdoblju u kojemu spomenuti nije ni bio u toj instituciji, a kamoli da ju je vodio. Što o takvima stvarima ima reći Božo? Ili ga nije briga?

Dok šef HDZ-a Tomislav Karamarko dominira scenom i gotovo svakodnevno komentira politička zbivanja, Božo Petrov više ne postoji i zbog toga što Most nije ozbiljna i organizirana politička stranka. Njegova skupina nema infrastrukturu, nema potrebu za okupljanjem i psihološkim bildanjem članstva i jednostavno u Mostu, pod njim i oko njega ne postoji terenska platforma na kojoj se Božo Petrov dnevno može pojavljivati, kao što se pojavljuje Karamarko koji u kampanji za novi mandat na čelu HDZ-a svakodnevno obilazi stranačke središnjice i u javnost šalje političke poruke koje mnoge ljude šokiraju totalitarističkim duhom koji izbija iz rečenica tipa „tko je protiv HDZ-a, taj je protiv hrvatskog naroda…“ Taj praktični nedostatak Božo očito ne zna prevladati. Ili ne želi? Možda se boji? Tko će to znati…

Ne znam kad se Božo misli pojaviti niti misli li uopće. No, smatram da nakon svega ima obvezu to učiniti. Nema pravo šutjeti i praviti se da ga se ne tiču tendencije koje vidimo. On je otvorio prostor za njih. On je dao vjetar u leđa Tepešu i sličnima da glume veličine i političke zvijezde. On je omogućio da se u vladajućoj garnituri pojave ljudi koji dovode u pitanje demokratske vrijednosti za koje smo smatrali da su nedodirljive jer su civilizacijska tekovina. Karamarko ih je uveo u svoju koaliciju, ali bez Božine postizborne asistencije Tepeš, naprimjer, ne bi kao potpredsjednik Sabora marširao u koloni koja zaziva „Za dom spremni!“

On je govorio o novim vjetrovima u politici. On je s projektom Mosta nezavisnih lista dobio povjerenje tolikog broja birača da je i sam ostao zatečen. Zbog svega toga, on nema pravo sakriti se u mišjoj rupi i glumiti nedodirljivost. Ako zbog ničega drugog, onda zbog elementarne pristojnosti prema zemlji u čije se vođenje spletom okolnosti uključio.