Nepodnošljiva lakoća otimanja države

Zanimljiva je ta stvar s vođenjem države. Država je organizirani sustav kojemu je glavni posao voditi računa o javnom interesu, odnosno omogućiti građanima da žive kvalitetno, da budu zaštićeni i sigurni, da budu zbrinuti, da ne budu gladni, da se školuju, da napreduju u skladu sa svojim kapacitetima, da u bolesti i starosti ne budu prepušteni sami sebi… Država je složen sustav, jer su i interesi svakog društva složeni, sastoje se od milijarda sitnih detalja koji moraju funkcionirati kako bi se najveći dio članova tog društva osjećao manje-više dobro, u skladu s definicijom uloge države. Upravo zato što je riječ o složenom stroju, podrazumijevalo bi se da se vođenja države po različitim područjima prihvaćaju ljudi koji o tome nešto znaju, koji će u posao ući s relativnom lakoćom, koji neće biti neuki ili jedva priučeni za resor kojega se prihvaćaju. Međutim, nije tako. U Hrvatskoj nakon svakih izbora svjedočimo višku ambicije i manjku samokritičnosti, a trenutačno vladajuća kompozicija to nam je u svim nijansama pokazala u rekordno kratkom vremenu.

Nepodnošljiva je lakoća kojom se nekompetentni ljudi, neodgovarajućeg osobnog i profesionalnog profila prihvaćaju ministarskih poslova, računajući valjda da će u hodu povezati stvari i razbistriti nejasnoće. Nepodnošljiva je lakoća kojom otimaju državu od građana, pozivajući se pri tom na građane. Kad ih se u medijima počne analizirati, kad ih se propitkuje, ispituje, provjerava i proziva, oni se iskreno čude u čemu je problem. Jer takvi ljudi ga ne vide. U njima nema ni trunke objektivnosti prema samima sebi. Za njih je svako neželjeno pitanje ili komentar haranga, manipulacija, pokušaj političke likvidacije, osveta i podmetanje interesnih skupina kojima su stali na žulj… Glavni tajnik HDZ-a i koordinator Vijeća za suradnju Domoljubne koalicije i MOST-a Milijan Brkić, upitan za komentar fotografije na kojoj ministar kulture Zlatko Hasanbegović ima na glavi kapu koja podsjeća na ustašku, naprimjer, ostaje u čudu jer se kod nas problematizira jedna ustaška kapa, a britanski se princ Harry, veli, slikao s kukastim križem i nikom ništa. Zaboravio je u toj usporedbi na važan razlikovni detalj: Harry je princ po rođenju u monarhističkoj državi i Britanci na to ne mogu utjecati, a ministra kulture Hasanbegovića u hrvatsku je Vladu postavio HDZ, iako je mogao postaviti i nekoga drugog, ne vodeći računa o revizionističkim stavovima o NDH koje je godinama javno iznosio. Ili, tko zna, možda su baš o tome vodili računa kad su ga odredili za to mjesto! No, to je druga priča. Kao argument u korist ministra navodi da je Stipe Mesić pjevao ustaške pjesme, mitropolit Porfirije četničke te da su srbijanski premijer Vučić i predsjednik Nikolić bili četnici… No, nitko nije problem, kaže, samo ministar Hasanbegović. Točno, zato što je ovo 2016. godina, zato što Hrvatska nije primitivna zabit negoi članica EU, zato što je društvo zaslužilo nešto bolje i suvremenije od „popravnog“ iz povijesti, zato što ministar kulture upravlja osjetljivim područjem u kojemu njegova osobna ideologija ne bi smjela postati državna politika, a postoje ozbiljni razlozi za sumnju da će se to dogoditi.
Istodobno, ministar kulture nije osjećao danima ni minimalni poriv da kaže da nije odvjetnik ustaškog pokreta, da nije revizionist, da ne dovodi u pitanje civilizacijske vrijednosti na kojima se temelji današnji demokratski svijet… Čovjek koji se zapravo trebao zahvaliti na ponuđenoj ministarskoj fotelji preko noći postaje idol radikalne desnice, kojemu se, pričaju svjedoci, na HDZ-ovim skupovima plješće snažnije nego Karamarku. Da su ustaški zločini najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda izgovorio je tek pod pritiskom, dan nakon što je tjednik „Novosti“ objavio spomenutu fotografiju i članak koji je ministar pisao prije 20 godina u časopisu „Nezavisna država Hrvatska“, u kojemu o ustašama piše kao o mučenicima i herojima.

Dakle, to sljepilo prema vlastitoj neadekvatnosti i nedoraslosti nepodnošljivo je i zbog toga što Hrvatsku gura sve dublje u crnu rupu. Umjesto da se zahvale na ponudi i časti, takvi se ljudi prihvaćaju ministarskih poslova nesvjesni da njihov život i njihove vrijednosti ne mogu biti temelj modernog i naprednog društva. Bivšemu ministru branitelja Miji Crnoji istinski nije bilo jasno zbog čega se našao na meti medija. Zar su lažna adresa i nenamjenski potrošen kredit, koji je dobiven po povlaštenim uvjetima koji vrijede za hrvatske branitelje, stvarno takav problem? To nije jasno ni njegovu šefu Karamarku, koji se iskreno čudio zbog čega takvi napadi kad ministar radi samo prekršaje kakve svadnevno rade deseci tisuća građana? Potpredsjednik Sabora postaje čovjek koji bi svoj stan rado rentao tom istom Saboru za potrebe stambenog zbrinjavanja zastupnika koji ne žive u Zagrebu, a u slobodno vrijeme daje potporu prosvjednicima koji skandiraju „Za dom spremni“. U Vijeću vladajuće koalicije koje će odlučivati o najvažnijim političkim pitanjima u zemlji sjedi čovjek koji je svojoj bivšoj stranačkoj šefici Ruži Tomašić poslao SMS poruku da mu se „može napušiti, što bi već i učinila da je on htio…“ i odgovara kad ga se za to pita da je to napisao u samoobrani!!!??? Pa, k vragu, kakvi su to ljudi?

Sve se objašnjava pravom izbornog pobjednika da na svako mjesto koje se politički popunjava postavi koga hoće. Izborni pobjednik ima pravo komponirati vlast prema vlastitim kriterijima, to je sigurno. No, ne bi smio zaboraviti da država nije plijen, jer znamo kakva je sudbina plijena. Predatori u prirodi svoj će plijen rastrgati i požderati kako bi preživjeli. Osvajači (dakle ljudi) svoj su plijen kroz povijest pljačkali, odnosili, prodavali, izlagali u muzejskim postavama kao da je njihovo vlasništvo… Demokratske političke stranke koje dobiju većinsko povjerenje birača na slobodnim izborima, dakle, ne bi smjele državu doživljavati kao nešto što su osvojili kako bi s time radili što god im padne na pamet. No, one se, nažalost, ponašaju upravo onako kako ne bi smjele.