Vrijeme je da završi ova tragična utakmica

Ta predstava koju gledamo u Hrvatskoj nešto je najtragičnije što nas je moglo zadesiti. Teatar apsurda. Groteska. Tragikomedija. Birajte, po volji vam je. Dakle, gdje smo mi to danas?
Imamo vlast koja ne zna (ili ne želi?) vladati. Imamo premijera koji je pao s Marsa, odnosno iz Kanade, ponaša se kao opozicija prema najjačoj vladajućoj stranci čiji ga je šef izmislio i instalirao na mjesto na kojemu je umislio da je postao Superman. Ne razumije baš najbolje hrvatski, ne govori ga sasvim razumljivo i kad bi se doslovno prenosile njegove rečenice u medijima, izazivale bi salve smijeha ili, možda, gorkih suza, jer je i to dokaz u kakvom smo glibu zapeli. Svejedno, možda baš zato što se povremeno junači i vadi mast najjačima među vladajućima, uspio je nekako ući u krug najpopularnijih političara (postoji li to?!). Nažalost, nije to zbog sposobnosti koju je pokazao, nego više zbog nekog ganutljivog sažaljenja prema liku koji ne zna gdje je, zbog čega je tu i što će biti s njim sutra, ali, eto, ipak pronalazi neku suludu mrvicu prkosa, pa ne želi baš uvijek plesati kako sviraju šefica države ili šef najjače stranke.
Imamo oporbene socijaldemokrate koji ne znaju bi li se međusobno poubijali na brzinu ili polaganim tempom. Njihov šef želi još jednom biti premijer, ali zbog njegove poslovične lijenosti i prezira prema svemu svjetovnom, javnost najčešće nema pojma ni gdje je on ni što misli o ijednoj pojavi koja iskrsne u Hrvatskoj, a time i na njegovu političkom putu.
Imamo predsjednicu koja pati od gluhoće i sljepoće kad u njezinoj nazočnosti gomila na stadionu skandira „Za dom spremni“, ali promtno čuje i progleda kad netko prozove nju osobno. Tada, pogonjena povrijeđenom taštinom, uzvrati dramatičnom poslanicom, naprimjer, svećeniku koji joj je poručio da ga je razočarala kad je rekla da NDH nije bila nezavisna država nego zločinačka tvorevina, da je ustaški režim bio ništa više nego zločin. Učini to teatralno, kao školarka u dramskoj grupi, naglašavajući riječi koje su joj komunikacijski stručnjaci rekli da valja naglasiti, patetično afektirajući kao da je pred nama biblijski potop ako se njezine riječi ne poslušaju. Slično je bilo, ali u pisanoj verziji, i kad joj je Milorad Pupovac napisao pismo prepuno upozorenja da se stvara opasna društvena klima puna nenaklonosti prema Srbima. Osjetivši se osobno prozvanom, uzvratila mu je da ona s čuvarica poretka i Ustava, ali i da bi neki koji danas imaju problema trebali pripaziti što pišu i govore na javnoj sceni jer vrijeđaju osjećaje većinskog, hrvatskog naroda.
Imamo Hrvatsku televiziju koja misli da je nacionalni interes da nam uživo prenosi misu koju služi svećenik poznat po obožavanju lika i djela Ante Pavelića. Imamo i ministra kulture koji financijski ubija sve što mu ideološki smrdi, pa, među ostalim, i u priznati Interliber. Uz to je povjesničar sklon reviziji ustaškog režima.
Imamo prvog potpredsjednika Vlade koji prijateljuje s čovjekom koji je konzultant MOL-a i koji je za medijsko i energetsko savjetovanje plaćao tvrtku vicepremijerove supruge, računajući valjda da će mu se tih pola milijuna kuna isplatiti kad dotični dođe na vlast. Pravovremena investicija je najbolje ulaganje u budućnost.
Imamo drugog potpredsjednika Vlade, koji se uglavnom ne pojavljuje, a kad se pojavi uglavnom odere po prvom potpredsjedniku Vlade, kojeg je, spomenimo samo najnovije, između redova optužio za izdaju nacionalnih interesa ukoliko nastavi zagovarati prekid arbitraže s mađarskim MOL-om.
Imao vladajuću koaliciju, koju članovi ne žele zvati tim imenom, nego stvaraju neku mimikriju kao da nisu zajedno, pa je zovu suradnjom. Nazvati ih rogovima u vreći bilo bi preblago. Jedni protiv drugih pišu peticije. Jedni glasuju s opozicijom protiv prijedloga svojih partnera. Po Facebooku vode međusobne ratove, prozvajući jedni druge. Vrhunac je bio kad je jedan zatražio da Povjerenstvo za sukob interesa ispita priču o povezanosti prvog potpredsjednika Vlade i tvrtke njegove supruge s lobistom MOL-a, koji je inače i njihov obiteljski prijatelj. Protuudarac je stigao iz „bratskih“ redova, kad je saborski zastupnik iz najjače stranke u koaliciji stao pred novinare i pozvao DORH da ispita situaciju u kojoj je prozivač prvoga potpredsjednika Vlade i njegova stranačkog šefa svojedobno dobio stan od MORH-a kao branitelj, pa ga potom prodao, navodeći pri tom datume i transakcije, pa još kako je dotični „sredio“ invalidninu, navodio njegovu medicinsku dokumentaciju po stupnjevima i šiframa (što su osobni, zakonom zaštićeni podaci!)… Uglavnom, dno dna. Nitko ne smije dirati vođu inače će se loše provesti. Sve smrdi na zloporabu državnih službi i registara, a nekako sumnjam da će se DORH usuditi i istražiti i to kako osobni podaci cure iz sustava kako bi ostali streljivo u obračunu koalicijsih partnera.
Nažalost, Hrvatskoj danas ne prijeti samo ustašizacija. Zemlji katapultiranoj u kaos prijeti apsolutna primitivizacija svega što je do danas bilo koliko-toliko pristojno i civilizirano. Umjesto razgovora o novom obrazovnom kurikulumu, koji će hrvatske učenike učiniti konkurentima na tržištu, mi se bavimo nametnutim podjelama i mržnja šiba poput struje iz svih pora društva. Oni koji govore da s podjelama treba prestati ili da one nisu tako dramatične kako insinuiraju neprijatelji Hrvatske, aktivno su sudjelovali u afirmaciji tema i stavova koji su stanje u društvu doveli do usijanja. Što god danas govore kako bi smirili stanje, to je kao da palikuća krene gasiti vatru. Njemu to jednostavno nije u krvi.
Svaki dan u ovakvom stanju izgubljen je dan. Iako novi izbori ne bi donijeli dramatičnu kvalitativnu promjenu, s obzirom da sve aktere znamo, upravo to bi bilo najpoštenije rješenje za hrvatske građane. Da se karte izmiješaju i da biramo ponovno. Sve drugo nema smisla. Postoji li negdje neki sudac koji će zasvirati kraj ove sulude utakmice?