Galerija Forum u petak otvara izložbu Željko Jerman – deset godina poslije”

Ovaj petak 8. 7. 2016. u 20 sati Galerija Forum(Zagreb Teslina 16) otvara izložbu ŽELJKO JERMAN – DESET GODINA POSLIJE.

Izložba ostaje otvorena do 30. 7. 2016.

Prošlo je deset godina od prerane smrti Željka Jermana, jednog od najradikalnijih i najhrabrijih hrvatskih suvremenih umjetnika.

Bio je neumoljivi nonkonformist, kako u životu tako i u radu. Kao buntovno ‘dijete 68.’ nastojao je širiti granice te, redovno nezadovoljan učinjenim, uvijek kretao dalje u negiranju konvencionalnih uzusa, građanskih zahtjeva i poimanja umjetnosti.

Njegovi radovi bili su djelatni izraz otpora prema ljepuškastom, urednom, primjenjenom, upotrebljivom …. Sadržavali su prvenstveno čežnju za istinitim, za (samo)spoznajnim, svjedočili osobni ulog uz razotkrivanje bez ostatka.

Krenuo je od službene fotografije, štoviše kao priučeni fotoobrtnik, no bio je zapravo autentični autodidakt koji je rano prekinuo i redovno gimnazijsko školovanje.

Vrlo brzo Jerman shvaća da nije predodređen za rutinsko zanatsko poslovanje kao ni za produciranuje ‘umjetničke fotografije’, da je njegov poziv neizvjesniji i teži.

Upušta se tako u sabotažu tehnički dobre fotografije, radi neoštre sive kopije na kojima dodatno intervenira bojom ispisujući različite uzvike, izjave, parole. U tom smislu paradigmatičan je rad, Krepaj fotografijo! iz rane 1973., samo tri godine nakon što je otvorio fotoradnju nazvanu Blow up, kojom je kanio zarađivati za život.

U tim ranim radovima svjedočimo proces negiranja, anihilacije, ali istodobno i proširenja klasičnog fotopostupka, što se manifestira u višestrukim ekspozicijama, sinkronoj primjeni fotogramskih efekata, šaranju i drapanju po emulziji, nanošenju kemikalija neposredno na fotoosjetljivu podlogu. Prenešena slika stvarnosti nije bila dostatna ovom umjetniku-egzistencijalistu, bio mu je potreban neposredni kontakt, dodir, fizički otisak, svjedočanstvo vlastitog traga.

Naglašavanje vlastite prisutnosti koje se u kaotičnom obliku očitavalo u tim prvim radovima, uskoro postaje jasan, izoliran lajtmotiv. Svoju sublimnu eksplikaciju ta tendencija poprima u seriji radova Ostavljam trag. Na fotopapiru (ali i u mokrom betonu i u pijesku) Jerman otiskuje vlastito tijelo, odnosno, opet na fotopapiru, kemikalijama doslovce ispisuje spomenutu programsku izjavu.

Riječ je o snažnom porivu za legalizacijom i afirmacijom vlastitog ljudskog slučaja, sa svim vrlinama, manjkavostima i čežnjama, o legitimiranju vlastitosti u svim njenim pojavnostima.

Snaga samoidentifikacijskog erosa ne obazire se na ukus, pristojnost, socijalnu suzdržljivost, distingviranost, ne pati od prijetvornosti i cenzure. Grčevita, nezgrapna, koji put melodramatska, a potom odmah i duboko dramatična, sugestivna, oslobađajuća gesta – zadobiva u svojoj materijalizaciji onu vrst ljepote koju Beuys naziva sjajem istine (Glanz der Wahrheit).

Nema komentara