Slučaj Kolarić: Nasilje o kojem se šuti!

U hrvatskoj smo se politici nagledali svega i svačega, ali ovakvu količinu mržnje kakva se svakodnevno izlijeva na Aleksandru Kolarić nismo vidjeli nikad.

A stvarno smo se, rekoh, nagledali svakakvih primitivluka, lopovštine, omalovažavanja. I puno puta se svakome od nas okrenuo želudac od muke i gađenja. No, ovo što iz dana u dan doživljava Aleksandra Kolarić nemjerljivo je s ičim dosad viđenim.

I ne bi nikoga trebalo čuditi ako se iz nekontrolirane, ekstremno histerične pomame izrodi nešto gore i opasnije po nju od verbalne kanonade po društvenim mrežama.

Jer, riječi koje joj se upućuju nisu samo govor mržnje, one su poziv na linč osobe koje ne želi šutjeti o stvarima za koje smatra da su pogrešne, a luđaka koji lako zaključe kako je vrijeme da se s riječi prijeđe na djela ima svugdje. To je na svojoj koži osjetila, naprimjer, Jadranka Kosor, kojoj je i nedavno neki bolesni nasilnik došao na vrata.

Aleksandru Kolarić javno linčuju ljudi koji se diče iskaznicom SDP-a, iz kojega je ona izbačena zbog verbalnog delikta i delikta mišljenja. Ti isti ljudi tada su šutjeli. Mislili su vjerojatno da je dobila što je tražila i da ništa što joj se događa nema veze s njima. Napadaju je ljudi koji možda nemaju iskaznicu te stranke, ali su SDP-ovi simpatizeri i glasači, pa se valjda osjećaju pozvanima obraniti svoju milu partiju od napada „vještice“.

Sva sreća da ne živimo u vremenu inkvizicije, jer takvi bi već palili vatru. Istodobno, svi ti jurišnički branitelji lika i djela SDP-a Zorana Milanovića sebe bi opisali kao pripadnike najdemokratskije političke opcije na našoj sceni, koji žele slobodnomisleću Hrvatsku u kojoj nitko neće biti progonjen i vrijeđan zbog riječi i mišljenja.

Napade na nju nije ni pokušao zaustaviti nitko, niti to itko pokušava učiniti u ova dva dana otkako je Aleksandra Kolarić javno zatražila poništenje odluke o njezinu isključenju iz stranke te najavila da će se nakon toga kandidirati za predsjednicu SDP-a.

Napadi na nju sofisticirano su orkestrirani uz prešutni blagoslov Zorana Milanovića, šefa SDP-a u povlačenju iz politike, jer je apsolutno nemoguće da on nije imao pojma o tome kako se osobu koja njega i vrh stranke kojemu je na čelu najviše javno kritizira i nevjerojatno ružno difamira i granatira preko javnog profila njegove glasnogovornice. Dakle, napad na Aleksandru Kolarić malo je više od „običnog“ iskaza netrpeljivosti prema osobi s kojom se ne slažeš.

Obračun s njom na društvenim mrežama politička je operacija pokrenuta u SDP-u pod patronatom Zorana Milanovića. Da je on rekao ijednu riječ protiv toga, da je u stranci zatražio da se to ne radi, ne znači da bi se baš svi jurišnici povukli, ali da bi intenzitet napada bio manji uopće ne treba sumnjati.

Većinu članova stranaka u Hrvatskoj karakterizira podanički mentalitet i oni jednostavno vole slušati. Da im je, dakle, sugerirano da ne tuku – ne bi tukli.

Za one koji su ipak spremni biti blagonakloni prema Milanoviću, pa zaključiti da on za ovu nevjerojatnu akciju javnog obračuna članova i poklonika SDP-a s Aleksandrom Kolarić nije znao, recimo samo da im je vrijeme da otvore oči. Ako on i nije bio aktivan na Facebooku tamo su sa svojim profilima Ranko Ostojić, Arsen Bauk, Gordan Maras, glasnogovornica Danica Juričić…

Dakle, sve redom njegovi ljudi, koji su morali vidjeti što se događa i o tome ga obavijestiti. Već vidim kako odmahuje rukom i govori „a što je ona mislila da će lišo proći…“

Zbog čega je u SDP-u toliko mržnje prema Aleksandri Kolarić?

Vjerojatno zbog toga što njezine analize loših posljedica Milanovićeva upravljanja strankom i državom ruše njihovu sliku o sebi. Oni sebe vide kao progresivne demokrate, a ona im dokazuje da su zapravo karijeristički klimavci i poltroni koji su zatvorili oči pred činjenicom da SDP slabi, propada, nema vrijednosti ni ideologije, bježi od socijaldemokracije…, i to sve zbog odluke jednog čovjeka kako će biti onako kako on misli da treba biti, kao i zbog šutnje ljudi u vrhu stranke koji su takav način vodstva bezpogovorno prihvatili.

Mnogo je ljudi u SDP-i koji se nisu slagali s Milanovićevim načinom, ali jedino je Aleksandra Kolarić dosljedno, jasno, javno i neprestano upirala prstom u anomalije koje su na kraju devastirale SDP. Nitko osim nje nije tako jasno ukazivao da je car gol.

Izbacili su je iz stranke jer je napisala otvoreno pismo Milanoviću i vodstvu SDP-a kad su „Lex Perkovićem“ pokušali osujetiti minhensko suđenje za udbaško ubojstvo. Izbacili su je jer je o tome progovorila javno, kao da bi je itko od njih uzeo za ozbiljno da je o tome govorila samo u stranci. No, taj nesretni „Lex Perković“ zapravo im je dobro došao kao alibi da naprave ono što su i davno prije toga htjeli, ali nisu imali pravog povoda.

SDP, kao i druge stranke, ne podnosi da se istina koja im ne odgovara izgovara javno, a Aleksandra Kolarić očito nije model koji će šutjeti, pa koštalo koliko koštalo. Izbacili su je jer se usudila reći što misli, a u njezinu obranu, odnosno obranu istine o tome da je „Lex Perković“ štetan za nacionalne interese, nije ustao nitko.

Puno prije njezina pisma oni su spustili glavu.

Iskustvo Aleksandre Kolarić je zastrašujuće i trebalo bi se njime baviti na sociološkoj i politološkoj razini.

Ono pokazuje da smo daleko od slobode koju demokracija podrazumijeva i da je mentalitet u hrvatskim strankama, pa i onim koje se poput SDP-a hvale da su progresivne, zapravo totalitaristički.

Postoje granice koje se ne smiju prijeći, postoje stvari o kojima se mora šutjeti, postoje politike s kojima se moraš slagati…

Tko ne želi na to pristati, platit će visoku cijenu svojoj dosljednosti i beskompromisnosti. Ako je uz to žena, bit će riječima gnjusno silovana, jer što je ona nego „luđakinja gladna k…“ koju je trebalo dobro „izj… pa bi bila mirna…“

Žalosno je što nijedna žena u politici nije prepoznala nasilje koje se čini nad Aleksandrom Kolarić i javno pozvala da se s time prestane.

Žalosno je što žestokim vulgarnostima na nju idu upravo žene, potpuno nesvjesne da time ponižavaju sebe i pristaju na to da i one jednom, bilo kad, u bilo kojoj, pa i najbanalnijoj situaciji budu opisane kao „nedoj… kučke“.

Slučaj Aleksandre Kolarić ne pokazuje samo kakav je SDP, nego i koliko smo napredovali kao društvo.

Nažalost, vrlo malo!