Čuvari koncentracijskih logora

Sin bi danas zbog mene mogao imati problema u školi. I nije ni prvi, a ni zadnji put. Potpisao sam se ispod jedinice koju je dobio, ali nisam mogao izdržati da ne dopišem pomalo bezobrazan komentar učiteljici.

Pisao je sastav o ljetovanju. Rukopis mu je, na njegovu žalost, na tatu. I znam da nije lijep. Zato sam tako zavolio tipkovnicu. Dakle, što se tiče jedinice iz lijepopisa – nemam primjedbi. Ali imam pravo biti ljut, pa i bijesan zbog zbog jedinice iz sadržaja. Učiteljica je dala primjedbu kako mi sin nije napisao je li more bilo mirno ili olujno. I doista. U cijelom tekstu on nije upotrijebio ni jednu od te dvije riječi.

Ali pisao je o zapjenjenim valovima i zrakama sunca što što su preko njih prelamala. Pisao je o osjećajima koji su u njemu izazvali. Pa ja nisam mogao odoljeti da uz potpis iz te jedinice ne dopišem : A gdje ste vidjeli mirno more s valovima?

Za tekst zapjenjen emocijama moj sin je u školi dobio jedinicu. Jer se učiteljici vjerojatno nije dalo ni ulaziti u sadržaj pored tako ružnog rukopisa.

Znam jer sam se i sam namučio da uspijem pročitati riječ po riječ. Ali, kada sam ipak uspio doći do kraja tih zakrivljenih i isprekidanih crta, osjetio sam samo ogroman ponos i sreću.

Mom sinu nije lako. Jer ga ja učim da sve propituje. I da odrasli nisu uvijek u pravu. Pa ni ja. Naravno da to zbuni dijete. Nisam blesav. Bilo bi lakše i njemu i meni da mu kažem: Nije tvoje da misliš nego da slušaš.

Ali neću, pa makar imao sve jedinice u školi. Jer, ako je toj školi forma važnija od sadržaja, radije ću mijenjati školu nego svoje dijete.

Zašto ovo pišem ?

Pa pišem jer vjerujem da naše škole i naše društvo odgajaju buduće čuvare koncentracijskih logora. Kate Winslet je u “Ženi kojoj sam čitao” savršeno to pokazala.

Ja sam pak imao sreću da mi je prva razrednica bila vjerojatno i najbolja učiteljica u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koju smo upravo s njom i obišli. Nema bivše republike u koju nas nije barem na par dana odvela, a bili smo i u Italiji ( mi smo u praksi naučili što riječ šverc znači).  Ne znam nikoga tko je toliko putovao u prva četiri razreda.

No, iako je ona velika i zbog toga, ja ju zovem Učiteljicom iz drugog razloga. Ona se nije stidjela priznati pred djecom da je pogriješila. I ne samo to. Ona je uvijek dopuštala mogućnost da i njen učenik zna nešto što ona ne zna. Ma kako mali i nezreo bio.

Pobunio sam se jednom zbog minusa iz matematičke zagonetke. Bio sam uvjeren kako sam točno riješio. Ona mi je pokazala zbirku rješenja koja je tvrdila drukčije.

Svejedno se nisam dao. I dok bi mi većina učitelja dala jedinicu iz zalaganja, ona je predložila da odemo do profesora matematike iz viših razreda pa neka on osudi.

– Mali je u pravu. To je trik pitanje – rekao je profesor matematike.

Treba li vam reći koliko sam ponosan bio kada smo se vratili u naš razred i kada je ona rekla: Tomi je u pravu. Ispravljajte zbirku!

Od mene je ponosnija bila samo ona. Bila je toliko puna sebe da sam ja u jednom trenutku pomislio : Pa dobro sada, nisi ga ti riješila.

Ljubica Čaldarević je, nažalost, iznimka, a ne pravilo našeg obrazovnog sustava. Shvatio sam to na sav užas već u petom razredu.

Nije tvoje da misliš nego da slušaš i pamtiš – rečenica je koju mi je jugoslavenski pa hrvatski obrazovni sustav pokušao nametnuti. Ljubica u meni bila je jača. Tako da sam ostatak osnovne i srednje škole proveo uglavnom svađajući se s profesorima. No, to nije bilo zato što su oni to poticali. Naprotiv. Imenici su bili puni jedinica iz vladanja.

Ljubica me poticala pisati poeziju koja mi je izlazila i u školskim novinama, a nakon nje nikada više nisam dobio pet iz zadaćnice. Pretpostavljam da razlog pogađate. Rukopis mi je stvarno bio ružan.

-Njih deset je dobilo peticu, a vi bi slali moju zadaćnicu koja je dobila četvorku? E, ne može – sjećam se kako sam ljutito reagirao na svoju profesoricu hrvatskog kada mi je predložila da mi rad pošalje na neko natjecanje.

Da smijem i misliti, a ne samo pamtiti dopustili su mi ponovno tek u američkoj srednjoj školi. Gospodin Bowman i Gospodin Willson su gospoda i učitelji u punom smislu te riječi, a Julia Murphy mi je bila američka Ljubica.

– Tomi, ja jedino moram ostati crna i umrijeti. I ajde dobro, platiti porez – bio je uvijek njen odgovor kada bi joj ja rekao da “mora” nešto vidjeti ili provjeriti.

– Slovo je poput Riječi. Ne moraš ga vidjeti da bi znao gdje je – objasnila mi je pak kada mi je zbunjenom stavila neprozirnu crnu gumu preko tipkovnice.

Zbog nje i Ljubice gledam svim očima i tipkam svim prstima, a zbog ona dva već spomenuta južnjačka gospodina pritom nemam nikakvih ograda.

Svom sinu želim takvo obrazovanje. I učim ga da ću tada ja biti ponosan i na njegove jedinice. Često mu pričam kako je i njegov pradjed imao vrlo specifičan odnos prema toj ocjeni.

-Od mene za peticu nećete ništa dobiti. Ja ću vas nagraditi samo kada mi pokažete jedinicu – govorio je dida Mijo unucima na užas naših roditelja. Bratić Ivan je tako sretan dotrčao iz škole gdje je dobio prvu kvačicu. Sav ponosan je držao bilježnicu naopačke i vikao : Vidi dida jedinicu!

Naravno da ga je dida ipak nagradio kao što ću za današnju jedinicu nagraditi i ja svog.

Sina učim da u školu ide po znanje, a ne po ocjene. Utrpao sam mu i jedan izborni predmet više na što mi on s pravom prigovara da je njemu teže nego drugima zadržati dobar prosjek.

Meni je bitnije da znaš njemački i informatiku nego da ukupnu ocjenu imaš peticu – odgovaram mu.

A opet ni sam više nisam siguran koliko mu šteti to što ga učim. Jer, ne želim ga lagati. Ovo društvo više cijeni ocjenu od znanja, važnija mu je forma od sadržaja.

A sadržaj koje moje dijete od mene upija zbunjuje i mnoge odrasle.

Odgajam sina kao nacionalista. Ali ne kako bi većina na prvu pomislila. Zbunit će mnoge odrasle ono što je malom dvanaestogodišnjaku već sada kristalno jasno.

-Tata, nije u igrici bilo Hrvatske pa sam ja uzeo Srbiju – doći će mi se pohvaliti jer mu ja stalno ponavljam da ne može voliti svoj narod ako mrzi druge, ali da ne može naučiti voljeti druge dok prvo ne nauči voljeti sebe.

On je Dinamovac koji će navijati za Hajduka kada Hajduk igra u Europi ( sada bih malo i zadirkivao hajdukovce, ali ipak neću…)

Ovo ljeto sam ga pitao i želi li naučiti ćirilicu i on je rekao da želi. Kako me tek taj odgovor ispunio ljubavlju. On jako dobro zna kako ga zbog znanja još jednog pisma u ovoj zemlji zbog toga nitko, osim mene i sebe, neće cijeniti više. Cijenit će ga i manje. Ali, svejedno želi naučiti.

A zna moj mali da smo mi sa Srbijom ratovali. Kada je išao sestri na promociju u Vukovar inzistirao je da ponese hrvatsku zastavu. Nismo znali što će mu dok nismo došli na vukovarsko groblje. Razvio ju je iznad groba Blage Zadre.

Taj prizor nikada neću zaboraviti i svaki me put sjećanje raznese od ponosa i sreće. On zna da mi nismo ratovali protiv Srba ili Srbije. Mi smo ratovali za Hrvatsku. On isto tako zna da će njegov vršnjak u Srbiji o tome možda nešto drukčije učiti, ali kako to ne znači da oni ne mogu biti prijatelji.

On zna kako su Blago Zadro i mnogi drugi dali svoje živote, svoju sreću i svoju budućnost kako on nikada ne bi morao ratovati.

Sina učim kako su i Tito i Pavelić bili zločinci i budale te da ne gubi vrijeme na stupnjevanje zla. On želi učiti samo o velikim ljudima, a ja mu govorim kako je najveći Hrvat koji je ikada živio bio Nikola Tesla.

Moj sin zna da sam agnostik, ali i da sam bio ponosan na njega kada je postao ministrant. Moj sin zna da sam desničar, ali isto tako zna i što ću reći svakom ljevičaru kada kaže “da bi dopustio homoseksualcima da se žene, ali ne i da posvajaju djecu”.

– A tko si ti da im išta dopuštaš ili braniš – šokiram reakcijom mnoge poznanike koji pretpostavljaju da znaju sve moje desne odgovore. ( Ali i dalje poštujem Željku Markić koja je iskrenija i poštenija od svih svojih licemjernih progonitelja).

I zato kada vam moje dijete kaže da je ono hrvatski nacionalist, vi ćete misliti kako o njemu sve znate, a ne znate ništa.

I ako na osnovu toga nešto o njemu pretpostavite, on će vam prvi reći da je pretpostavka majka svih zajeba.

Ovaj tekst je malo duži, ali to je zato što je prvenstveno namijenjen njegovim učiteljima. Hrvatske škole djecu odgajaju u jandrokoviće, a ja vjerujem kako su oni puno veći problem ovog društva od sanadera. Budala je uvijek bilo, ali nisu nikada bili veliki problem dok ne bi dobili brojne sljedbenike.

Ako vam se učini da moj sin neke pojmove brka, ne brinite. Zbrka je u glavi odraslih, a ne u njegovoj. Njegove crte prelaze preko linija i brojke bježe iz kućica, ali to je samo zato jer ga ponese sloboda. Sloboda misli, govora i pisma.

U nasljeđe sam mu ostavio kompliciran genetski kod. Njegovim venama ne teče krv nego inat Slavonije i dišpet Sinjske zagore.

I neću dati nikome da mu začepi prolaz kisika do mozga i srca.

Odgajam ga da bude slobodan. Mislima, riječima i dijelima. Odgajam ga da zna kako mu je ta sloboda dar od Boga ( zbog njega, Martine i Tene nisam ateist) i kako mu je zato nijedan čovjek ne smije oduzeti. Uostalom, omen est nomen dali smo mu ime Fran Matija.

I ne dopuštam hrvatskim školama da od pametnog djeteta naprave budalu koji neće znati da bura donosi valove.

Sin mi ima iznimnu emocionalnu inteligenciju. Vidi svjetlo koje mi samo možemo sanjati, ali nažalost, i tminu kojoj se mi nikada ne bi usudili približiti.

I zato hrvatski učitelji, kada učite moga sina imajte uvijek na umu da učite boljega od sebe. Imajte na umu da kratkovidni učite dalekovidnog.

I ne dao vam Bog da ga i malo oslijepite.