Ana Kristić: U Njemačkoj se cijene trud i rad, a kod nas je jedino bitno tko ti je “veza” ili čiju stranačku iskaznicu imaš!

Razgovarali smo s 26-godišnjom Anom Kristić iz Bjelovara koja je, poput sve većeg broja mladih Hrvata, svoje mjesto pod zvijezdama otišla tražiti van granica Lijepe naše. Nije zažalila, kaže Ana. Otišla je u Njemačku i vrlo brzo našla posao s plaćom od koje može živjeti, a ne samo preživljavati. Tamo se, tvrdi, cijene rad i trud, a ne kumske i ine veze kao kod nas.

Jutro Ana, reci mi nešto o sebi…

Hrvatica sam s Kosova (Janjevka), djetinjstvo i mladost provela sam u Bjelovaru, imam 26 godina.

Studirala sam dva fakulteta istovremeno – u Velikoj Gorici na Veleučilištu čijim sam završetkom postala stručni specijalist-inženjer logistike te novinarstvo i odnose s javnošću na Sveučilištu u Zadru.

Kakvo je tvoje iskustvo s pronalaskom posla u Hrvatskoj, kakvi su ovdje poslodavci?

Katastrofa. Radila sam u struci, na jednoj lokalnoj televiziji, gdje mi je bilo obećano, ukoliko se pokažem dobra na studentskom poslu, da ću dobiti noramalan posao. Nisam imala mentora, nije se poštivalo radno vrijeme, često sam radila prekovremeno što mi nije bilo plaćeno. Prelazila sam preko svega toga da bi na kraju dobila ponudu za tzv. Stručno usavršavanje koje se tada plaćalo 1600 kuna (a ja iz Bjelovara). Pa kako bih s time živjela, jedva bih s tim novcem pokrivala režije za stan.

Onda sam radila u prodavaonici namještaja, na izvozu za njemačko i austrijsko tržište – 6 mjeseci, gdje sam pohvatala malo njemačkog. Nisam se tamo vidjela jer sam kod kolega osjećala konstantno nezadovoljstvo i stres, a napredovanje je, kao na spomenutoj televiziji, bilo gotovo pa nemoguće.

Pet godina, tijekom studiranja, radila sam i razne studentske poslove. Novac nije bio neki, no barem sam stekla vrijedno radno iskustvo i radne navike.

…i onda si odlučila otići u Njemačku, potražiti svoju sreću tamo?

Ja sada radim u velikoj logističkoj firmi koja broji 2000 radnika. To je firmu koja vodi Audijevu kompletnu logistiku. Došla sam s minimalnim znanjem njemačkog i izvrsnim znanjem engleskog. Tu sam sada godinu i četiri mjeseca.

Moj nadređeni prepoznao je moju želju za radom i učenjem te mi je vratio strpljenjem – prvo mi je objašnjavao sve na njemačkom, a zatim ponovno sve na engleskom. Nakon šest mjeseci dobila sam posao za stalno, kupila automobil, imam stan i prijatelje. Imam noramaln život u kojem počinje raditi u točno 6.00 sati i završavam u 14.00 sati, a svaka minuta prekovremenog se računa i plaća. Sindikat čvrsto stoji iza radnika i poštuju se sva prava zaposlenika.

U Njemačkoj ne studira toliko puno mladih ljudi kao u Hrvatskoj jer posla i perspektive ima i za one sa srednjom školom. Moj šef je mladi dečko (25 godina) koji je počeo kao vozač viličara u firmi, a sada je poslovođa smjene iako nema fakultet. Tu se cijene trud i rad, a ne kao kod nas gdje se jedino gleda s kim si u rodu, tko stoji iza tebe ili kojoj stranci pripadaš. Ako ovdje dobro radiš, ako se trudiš – napreduješ. Kod nas je napredovanje jednako dobitku na lutriji. Ja stoga svoju budućnost vidim u Njemačkoj.

Bi li se vratila u Hrvatsku, i pod kojim uvjetima?

Da bi se vratila u Hrvatsku morala bi se promijeniti ekonomska situacija gdje ću od svog osmosatnog radnog vremena normalno živjeti i moći si priuštiti stan, automobil i sl. A najvažnija stavka je poštivanje zakona koji će prisiliti poslodavce da poštuju radnička prava. Dakle, za sada ostajem u Njemačkoj, iako mi nedostaje obitelj, nedostaju mi prijatelji.