O Kozari Bronxu, Drek riveru i stoki iz Boka

Ja se uglavnom nisam osjećala kao ‘stoka iz Boka’, iako je to bilo zajedničko nazivlje za sve nas koji smo obitavali u Kozari Boku, a koji 80-tih bijaše prekršten u “Kozari Bronx”.

Upravo u to vrijeme moj kvart dobio je etiketu ozloglašenog, pa je i kanal postao prepoznatljiv kao “Drek river”.

Nazivom “stoka iz Boka” suočili smo se svi mi koji smo prekočili zidove geta i krenuli “u grad” na školovanje:
– Kaj si ti izbjeglica? – pitali su nas “gradski” kad su nas upoznavali ranih 90-tih.
– Ne, ja sam iz Kozari Boka – branili smo se svjesni da ne govorimo zagrebačkim slengom i potpuno nesvjesni da nas purgeraj oduvijek tretira kao nepoželjne izbjeglice iako smo se ovdje rodili.

Pretpostavljam da je upravo to bio razlog dobrog prihvaćanja ratnih izbjeglica iz Hrvatske i BiH u mom kvartu. Dok je ostatak Zagreba imao prilično gadljiv odnos prema ljudima koji su sa svežnjem osnovnih stvari stigli iz poharanog Vukovara ili Dervente, nama se o nevoljama nije trebalo puno objašnjavati.

Prihvaćanje ljudi u nevolji ma otkud oni došli, divna je karakteristika kojim se može pohvaliti malo koje zagrebačko naselje.
Ipak, do danas ne prestajem tražit razloge gradskog prijezira prema puku iz Kozari Boka, pa mi osim “dotepenačkog predznaka na pamet pada još samo jedno – strah od nas…
Vršnjaci iz grada su nas se bojali gotovo jednako koliko smo se mi bojali grada.

Protiv straha od sučeljavanja s gradskom ruljom, određena ekipa iz Boka borila se oružjem na koje je bila odavno navikla. Nasiljem.

Tome sam, priznajem, često svjedočila.

Huliganski pokret buknuo je kod generacije koju godinu stariju od mene. Mislim, za biti kvalitetan huligan moraš se tesati od vrtića, pa je tako obilno započinjalo trganjem ljuljački i tobogana i sačekušom za tetu koja te nekad davno potegnula za uho.

Sljedeći level bila je školau koju se provaljivalo, mažnjavalo imenike i televizore, a sve završavalo svečanim bušenjem guma na automobilu mrskog direktora i Grozdanovića iz fizike. Vrhunac klošarske karijere dosezao se stajanjem pred “državnim” dućanom Prehrana u koji se, također, nemilice provaljivalo i kralo konjak.

No, pravi smisao stajanja pred Prehranom bilo je pričekati slučajnog, neupućenog prolaznika koji je za zaraditi batine trebao ispuniti samo jedan jedini kriterij: ne biti iz Kozari Boka. Upravo to je 80 i neke inspiriralo novinare kultne 101-ice da osmisle svojevrsnu nagradnu igru pri čemu bi kandidati trebali proći kroz moj kvart. Sami. Noću.

Koliko ja znam, nagradu koja je čekala kod OKI-ja nije preuzeo nitko, niti je na ulicama Kozari Boka uočen niti jedan od sudionika.

Zanimljivo je da je Prehrana kao važan klošarski punkt unatoč mnoštvu novootvorenih privatnih trgovina kao i velebnog Konzuma, ostala i opstala. S jednom malom razlikom, doduše. Huligane s bokserima zamijenili su klošari s pivom u ruci…

Probisvjetima iz Kozari Boka je, i to potpuno bezuspješno, murja uporno pokušavala stati na kraj i to probanom metodom: izletavanjem iz stojadina i pendrečenjem bez pitanja. Svi pamtimo brkatog milicajca čiji je jedini zadatak bio mlatiti po svakome koga stigne. Zato se i najbezazlenije druženje primicanjem brkinog milicijskog auta pretvaralo u panično bježanje ali i još nešto – smišljanje osvete plavoj šapki.

Prekršiti zakon bila je prioritetna zadaća maloljetnih fakina zbog čega su njihovi profili vrlo rano počeli krasiti krim kataloge i albume u Đorđićevoj.

Ukrasti auto pa njime otići u “Studenski centar” ili “Kefu” na dogovorenu tuču protiv Dubrave postalo je pravilo, jer… Tko će se zamarati gradskim prijevozom?

Nedjeljna jutra nakon izlaska bila su obilježena uvijek istom scenom: Brkom koji se češka i nemoćno gleda u ukradenu olupinu kako viri iz kanala.

Sve u svemu, huliganima iz Kozari Boka već dugo ni traga ni glasa.
Neke je odveo ratni vihor, o nekima smo čitali u crnoj kronici. Neke, ipak, sretnem kako vode unuke u vrtić, isti onaj koji im je služio kao odskočna daska za uličarenje.

Neke sretnem u Prehrani na kasi:
– Ej, zaboravio si konjak – dobacim sa smiješkom.
– Nisam, ali sam ga platio – odgovara uz cerek i sjetno dodaje:
– Ja da zaboravim? Ma, tko bi to zaboravio…