Za sve je kriv Kozari bok? Živite u zabludi

Nekome se Bog osmjehnuo pa je rođenjem osvanuo na Beverly Hillsu, dok su se nekom karte posložile baš tako da prvi put drekne i da mu se pupčana vrpca presiječe u Londonu.

Za pojedine je još prije rođenja neka vračara u kugli prorekla da će biti nešto lošije sreće, pa su postali djeca Srebrnjaka, a nečijim je majkama gatara u šalici predvidjela odgajanje potomčadi na Pantovčaku.

Meni je grah pao tako da se rodim u Kozari Putevima koje je od Kozari Boka dijelila samo prirodna granica u obliku monumentalnog kanalizacijskog odvoda, a kojeg smo jednostavno zvali – kanal. Svi zajedno u javnosti zaživjeli smo kao “bokovčani” iako… Stavljam ruku na srce i priznajem da je većina (ne)djela pripisana Kozari Boku, a počinjena su u Putevima. Zabluda je, dakle, da je Kozari Bok bio meka delikvenata (iako se i oni mogu pohvaliti pokojim). Najveći dio “opasnih momaka” iz 80-tih dolazio je iz Kozari Puteva…

Je li, dakle, roditi se u ovom kvartu pokora zbog grijeha mojih predaka il’ nagrada?

I jedno i drugo, čini mi se, iako… Kad ovako zaplovim po svom djetinjstvu, ulovim osmijeh kako mi se razlijeva po licu, onako iskreno, od uha do uha, pa shvatim: ma, nagrada je.

Titulu “građanin opasnih namjera” dobivaš  prvim koracima načinjenim po skučenom dvorištu dok te pridržavaju očeve žuljevite ruke koje te vode kraj dvorišne pumpe u kojoj se hladi ukradena lubenica. (Dobro, ne baš ukradena, al netko se dosjetio nacrtati novčanicu i podvaliti je tipu s kamionom punom lubenica.) Tu drskosti nije bio kraj. Od kamiondžije se zahtijevalo da na lubenici zareže “trokutić” zbog degustacije, pa kad je “krim milje” zaključio da je slatka, stavljena je na hlađenje baš tamo, kraj moje pumpe, gdje sam gazila prve korake. Valjda se sam Bog pobrinuo da pravda bude zadovoljena, a zločinci kažnjeni, pa se mali Neno  iz moje ulice, od cijelog prostranstva Kozari Boka, Puteva i Kozara odlučio popiškiti baš u slasni trokutić…

Iste te radničke ruke koje su držale moje, držale su i bijeli pony i pazile da se ne razbijem po našodranoj cesti:

“Ravno gledaj! Ne boj se! Pazi, rupa!”, vikao je moj stari uz obavezan dodatak kako bi “sve bilo lakše da je asfaltirano”.

I stvarno, dok je moja sestra plakala jer se učim vozit na “njenom biciklu”, ja sam već tad polako shvaćala da je cesta puna rupa najmanji problem i da ću sve morati učiti na teži način. Tako sam, primjerice, brzo naučila da kanal veličine rijeke koji protječe kroz moje naselje, nije rijeka. Nego kanalizacija kompletnog grada Zagreba. Ujedinjena, neprekrivena i drska rijeka “gradskog” otpada kojoj su se priključile kemikalije iz Elke, Munje, OKI-a, TPK, mijenjala je boje ovisno o tvornici koja je tog dana izbacila svoje smeće. Ja sam, recimo, favorizirala žuti kanal, iako je mnogima bio najljepši kad poplavi. Tad smo sjedili na “plaži” i zamišljali kako je to kupalište, a u toj maštariji nije nas moglo omesti baš ništa. Ponajmanje udomaćeni štakori koji su nam se motali oko nogu… Koliko je ta odvratna, smrdljiva rijeka postala dio nas, shvatila sam kad su dva lika iz kvarta nakon pijanke u društvenom domu s mosta u nju skočila “lastu”. To što se nisu zabili u nekog potopljenog fiću ili bačenu peć, bila je puka sreća. Ipak, jedan od njih zaradio je nadimak “Pacov” za sva vremena…

Kanala više nema. Prekriven je širokom cestom i prekrasnom, velikom livadom. Jedina crta razdvajanja između Boka i Puteva – nestala je. Neki dan tamo sretnem Nenu, istog onog koji se olakšao u ukradenu lubenicu. Komentiramo kako ovi “novi klinci” nemaju pojma da se igraju na kanalu. I dok je Neno prstima češljao sad već sijedu kosu, ulovim mu sjetan pogled.

“Nije valjda da ti fali kanal?”, pitam kroz cerek.

“Kako ne… Bilo je to jedino gradsko što smo imali”, odgovori mi.

I zaista, sve što smo imali od grada, bio je njegov otpad. Nama je stiglo ono čega su se ljudi riješili kad bi pustili vodu u wc školjku.

A onda se pojavila svjetlost iz koje je s aurom oko glave isplovio novi gradonačelnik.

I bi plin. I bi asfalt. I ne bi kanal…

Pitate se, kako je ovo nagrada, a ne pokora? Zato jer ne znate za Drenkovu šumicu, okupljanje ispred “državnog dućana”, mostić na putu do škole ispod kojeg je protjecao sljemenski potok, žalosne vrbe kod kojih smo se na odmoru igrali “trule kobile”, vrtića iza kojeg su se palile prve cigarete i padali prvi poljupci, Genzićeve livade i fontane u Kozarima… I dalje mislite, roditi se u Kozari Boku ili Putevima nije neka nagrada? Čekajte, tek sam počela…