Marta Žižek: U Velikoj Britaniji imaš priliku raditi što želiš

S druge strane kompjuterskog ekrana jutros nam je Marta Žižek, 31-godišnja diplomirana inženjerka molekularne biologije i doktorandica mikrobiologije-aerobiologije. Prije tri godine otišla je u Wales, u Hrvatskoj za nju jednostavno nije bilo posla, no kaže, nije ni tamo bajno. Odlučila se vratiti u Hrvatsku i čim doktorira – tražiti će novi posao, u Hrvatskoj ili inozemstvu!

Jutro Marta. Reci nam, koja je tvoja priča, zašto si otišla iz Hrvatske?

Jutro! Otišla sam iz Hrvatske u devetom mjesecu 2013. Nakon što sam diplomirala 2010. nisam mogla naći posao u struci. Jedino što sam radila bila su predavanja po školama, ali samo kao zamjena i na određeno. Zahvalna sam ja što mi se pružila bilo kakva šansa, što sam dobila taj posao, ali to nije to. To nije ono za što sam se školovala. Prijavljivala sam se za razne poslove, poslala stotine molbi, uzalud. Na koncu sam se prijavila na doktorat u Wales, na tamošnji Institut za biologiju, dobila, odselila.

I, kako ti je u Walesu?

U nekim segmentima život je u Walesu bolji nego u Hrvatskoj, no u nekim nije. Primjerice, fakultet na kojem sam upisala doktorat djeluje mi dosta površno. Na satovima praktične nastave bilo nas je stotinjak, vježbe je vodio profesor, ali 8 demonstratora su bili studenti bilo kojeg postdiplomskog studija. Kod nas u Hrvatskoj, primjerice, bilo nas je u grupi samo dvanaest. Grupu je vodio profesor, a imao je i jednog ili dva asistenta, doktoranda baš iz tog područja dok su demonstratori bili studenti koji su se dokazali na tom području, na tom kolegiju.

Dakle, hrvatska sveučilišta u tome su itekako bolja – manje su grupe, više naučiš. Što se ostalih stvari tiče, birokracija je ovdje jednako grozna kao u Hrvatskoj, dok je zdravstveni sustav u nekim stvarima lošiji, a u nekim bolji – primjerice, puno se vodi brige o mentalnom zdravlju građana.

Bolje je to što su ovdje plaće dovoljne da živiš kao čovjek, a ne da životariš, razmišljaš hoćeš li danas kupiti kruh ili nećeš. Što se fakulteta tiče, puno se putuje, odlazi se volontirati u bolnice, hospicije – sve je to itekako potrebno da naučeno “pretočiš” u praksu.

Dakle, više je mogućnosti za mladu osobu željnu znanja, obrazovanja?

Da! Primjerice, ja sam još od malih nogu željela raditi na Eboli. Kad je izbila epidemija te bolesti u Africi, vidjela sam da se pozivaju volonteri koji su voljni otići tamo i pomoći. Imala sam minimalne preduvjete, prošla trening i uspjela – bila sam u Sierra Leoneu tri puta, ukupno šest mjeseci. I to je, zapravo, ta najveća razlika Hrvatske i zapadnih zemalja, u mom slučaju, Velike Britanije – tamo imaš priliku biti što želiš. Možeš i uštedjeti dovoljno novca da usred radnog vijeka uzmeš pauzu i upišeš nešto drugo, ako ti se ovo prvo više ne sviđa.

11850484_10207220401166540_7352368428429759195_o

…no, vraćaš se u Hrvatsku?

Vraćam se jer sam obavila eksperimentalni dio posla, ništa me više ne veže za Institut, a jeftinije mi je pisati od doma. Na poslove ću se prijavljivati u Hrvatskoj, ali i inozemstvu – samo što ću sada birati što želim. No, koliko čujem i vidim, u Hrvatskoj baš ne cvjetaju ruže. Žao mi je zbog toga, nadam se da će biti bolje jer željela bi ostati u Hrvatskoj.