U školi Kozari Boka profesori su djecu brutalno tukli

Stojim pred školom u Kozari Boku i čitam: OŠ Dr. Vinka Žganca, Moja škola – eko škola… Dok čekam svoje dijete, vršljam po hodnicima i nailazim na veliki plakat: “Ovo je mjesto nulte tolerancije prema nasilju”. Ma daj, kako ironično. Jer, upravo je ovdje moja generacija na svojoj koži naučila što je to nasilje. Ali , ne od vršnjaka. Nego od profesora… Sjedam na klupu u hodniku i vraćam se 30-tak godina unazad…

Nekad se zvala OŠ “1. maj” i užasno smo je voljeli. U sastavima smo je zvali “crvena ljepotica” jer je bila nova, blistava i presvučena crvenom ciglom. Velika dvorana za tjelesni bila nam je sve, a pamtim i kako u plavim kutama jurcamo na gablec koji nas je čekao na stolovima pred binom. Kabineti, ploče, krede…Sve smo voljeli i baš nekako istinski cijenili.

No, o tome koliko smo voljeli školu i što se sve u njoj lijepo dogodilo pisat ću nekom drugom prilikom. Sad su mi meta oni koji su učinili sve da nam se škola zgadi i da je se bojimo. A to je “direktor škole” osobno i njegovi pobočnici, zlostavljači djece koji nisu birali pri kažnjavanju – profesori kemije, povijesti i hrvatskog.

Uopće me ne čudi da ljudi iz mog kvarta, iz moje generacije, govore najboljim hrvatskim jezikom koji malo gdje čujem. Jasno razlikujemo č i ć, sa “ije” i “je” nemamo nikakvih problema a oko toga što je pridjev, predikat ili glagol nemamo nikakve dvojbe. Jer, ako bi ih imali, Rogićka bi nam brzo razbistrila glavu. Šamarom, čupanjem za kosu i bolnim potezanjem ušiju. U najboljem slučaju…

U najgorem, Piđinom glavom je tako jako zalupila u imenik u koji ga je tjerala da zaviri, da je cijeli imenik oblio krvlju. Krv je, doslovno, obilježila satove hrvatskog i povijesti a ja sam imala tu nesreću da mi je ta potpuno neuravnotežena žena bila razrednik pune četiri godine…

Rogićka je bila smušena, zaboravljiva žena koja bi se na pola hodnika sjetila da je nešto zaboravila u kabinetu. A onda bi imenik, torbu i jaknu ostavila nasred tog istog hodnika i odjurila natrag u učionicu. Nikad neću zaboraviti kako smo zaobilazili njene stvari i kako nas je bilo strah da ih ne dotaknemo. Jer, osim raskrvavljivanja nosa, strašno je voljela čupati. A onda bi nakon toga protresla ruke nad kantom za smeće da se riješi iščupane kose. Čupanje nije mimoišlo ni mene, iako nisam ništa pogrešno učinila. Nisam se tome nadala jer je bila impresionirana mojim sastavom koji je pobijedio na nivou tadašnje Jugoslavije. Bila je jako uzbuđena zbog toga i pripremala me za čitanje pobjedničkog sastava u Lisinskom. Pamtim kako je bilo krcato i kako su u prvom redu sjedile glavonje, generali JNA i neki jako važni ljudi sa zulufima u odijelima i širokim krvatama. A ja? Jednostavno sam od straha ostala bez glasa. Nisam mogla prozboriti ni slova. Ne zbog uniformi. Ne zbog kravata i jako važnih ljudi. Nego zbog nje koja me motrila iz drugog reda…

Rogićki je po zlostavljanju opasno konkurirao alkoholičar koji je predavao kemiju. Zvali smo ga Grozni. On je samo šamarao i to redovito. Ako ne znaš odgovor na pitanje, slijedio je udarac. Nikad, baš nikad neću zaboraviti kako je bazdio na neki konjak kad je s leđa prišao meni i Edi koji je sjedio sa mnom. Ne znam što je Edo točno skrivio, možda mi je nešto šapnuo ili podigao papirić… Grozni ga je s leđa po glavi udario s obje ruke istovremeno… Tako snažno da je moj mali prijatelj onesviješten samo skliznuo sa stolca.

Sve je to blagoslovio direktor. Malen, zdepast, s naočalama i odijelom, napetim i jedva zakopčanim na trbuhu. On je bio okrutan. I znam, jednostavno znam, nije volio djecu. Profesori koji nisu imali srca tući djecu, “zločeste” su slali direktoru. Te male nesretnike obično je vodio odličan učenik. Ja pamtim, a priča mi i sestra, kako je plakala vodeći neposlušnike jer je znala što ih čeka. Direktor nikada nije ništa pitao, s vrata je počeo udarati i tući gdje je stigao. Mi, koji mo ih čekali, plakali smo zajedno s njima vraćajući se u učionicu.

Zanimljivo da takve stvari nikada nismo prijavljivali roditeljima. Naprosto, mislili smo da je to normalno, da smo zločesti, da smo zaslužili i da je svugdje tako.

Sad shvaćam da to nije normalno i da u drugim školama nije bilo tako. Često smo komentirali da su takvi profesori bili kod nas, u Kozari boku, po kazni. Kako vrijeme prolazi, ja sve više vjerujem u to…

Bilo je, doduše, divnih profesora koji su s nama suosjećali, oko nas se trudili i željeli nas učiniti dobrim ljudima. Zamjeram im, ipak, što su u svemu bili nijemi promatrači bez ikakve reakcije. Svejedno i svemu uprkos, većinom smo odrasli u dobre osobe. Primjećujem s tugom kako su oni koji su bili najviše kažnjavani nešto lošije prošli. Bez samopouzdanja i pognute glave hodaju po kvartu kao da su nešto krivi. A nisu. Sada, a nisu bili ni onda…