Tajna Drenkove šumice

Ispričat ću vam o Drenkovoj šumici, o tome zašto je baš ona bila najpopularnije “izletište” stanovnika Kozari Boka i Puteva, o tome zašto je ona moja najljepša uspomena, ali i zašto istovremeno na nju imam vrlo jeziva sjećanja.

Ipak, da bi došli do Drenkove šumice, moramo prošetati kraj igrališta kako bi bilo jasnije zašto je ova svima lijepa šuma, za mene bila stravična…

Na putu do škole morate proći kraj igrališta. Meni je, kao klinki, malo što oduzimalo pozornost, ali to je s neviđenom lakoćom polazilo za rukom Dječaku s plavom kosom i tamnim očima koji košarkašku loptu nije ispuštao iz ruku. Samozatajni Dječak, neobično plahog, gotovo anđeoskog izgleda, tada, a ni poslije nije znao da je razlog snažnog bubnjanja srca u mojim prsima. S druge strane, meni nije padalo na pamet prići mu i dati mu to do znanja. Jer, djelovao je toliko nestvarno da sam se bojala kako bi se mogao rasprsnuti kao mjehur od sapunice i nestati. Dječaka ste na igralištu mogli sresti uvijek, ali u “Drenkovoj” -nikad.

Drenkova šumica bila je oaza na samom rubu kvarta, opasana prostranom livadom punom šafrana i visibaba. Vikendom su se cijele obitelji okupljale na mirisnoj ledini, a kući se odlazilo ruku punih cvijeća čije branje zakon tada nije branio. Na livadi su se zadržavali odrasli i bojažljiva djeca nesklona avanturama. U šumicu su, pak, ulazili samo oni malo odvažniji.

“Drenkova” je bila mala, ali gusta, mračna i neprohodna. Ja sam je voljela samo zato jer je imala prirodne lijane i crveni plod po kojoj je dobila ime. Lijane su, logično, zazivale da se igramo Tarzana, a njegovu ulogu obično bi dobili klinci s “dobrim statusom u društvu”. Isto samo takva djevojčica, mogla je biti Jane. Mada sam često imala čast biti Jane, nije mi bilo lako gledati kako uloga Čite redovito pripada klincima kojima baš nije išlo u školi, ili su pak slabijeg imovinskog stanja. Ipak, kad danas prođem kvartom, sretnem mnoge Čite koje su uspjele u životu, dok su nerijetki Tarzani i Jane dotakli dno…

Mračnu notu šumici je davala pruga po kojoj su se neprestano vukle sumorne lokomotive. Mi, koji smo bili skloni izromantizirati situaciju, pravili smo se da je huktanje vlakova zapravo rika lavova iz šume. Oni malo realniji vješali su se u lokomotive i s njih iskakali negdje oko Siska. Sve je mirisalo na tragediju. Penjanja na vagone koji su stajali na rubu “Drenkove” uzela su svoj danak. Dvojica dječaka nešto starijih od mene spadali su u već spomenuti red odvažnih. Struja na vagonu jednoga je učinila invalidom do kraja života, a drugi nije preživio. Od tog dana, dečki iz kvarta su redovito vršili diverzije na vlak stavljajući kamenje na prugu, onako kako su to činili Tihi i Prle u “Povratku otpisanih”.

Osim lijana i zelenog cvijetnog pojasa, meni “Drenkova” nije nudila ništa lijepo. Da će postati moje najmračnije sjećanje “pobrinuo se” Dječak s početka priče koji je jednoga dana jednostavno nestao. Njegovo beživotno tijelo pronađeno je obješeno usred Drenkove šumice. Onu u koju nikada nije odlazio.

Ni šume ni Dječaka odavno nema, a moja sjećanja zakopana su u temeljima kuća koje su tamo iznikle.

Sve se vrati tek kad tu i tamo začujem huktanje pokojeg vlaka. Vrate se lijane, visibabe, kamenje na pruzi i jedan Dječak koji se nije uspio izboriti za život na surovim ulicama Kozari Boka.