ZLOstavljanje na poslu – dosta je bilo šutnje, dosta je bilo zlostavljanja!!

Zlostavljača (mobbera = psihopata, osoba koje pate od narcisoidnog poremećaja ličnosti) ima na svakome koraku. Ima ih od najviših organa državne vlasti pa do raznih državnih ureda i tvrtki. Ima ih i po zagrebačkim gradskim uredima kao i po uredima ostalih jedinica lokalne samouprave, osiguravajućim društvima, bankama, lokalnim i/ili nacionalnim medijima, tvrtkama za čišćenje i sl. Svima njima zajednička je bolest koju se može i TREBA liječiti.

No, za to ne postoji volja. Osoba nadređena psihopatu često ne uviđa problem ili je nije briga. Često postoji i neka uzajamna korist glavnoga s psihopatom pa ga se na određenoj poziciji drži unatoč zlu koje radi. Takva osoba, pak, ni ne pomišlja na liječenje jer ne misli da s njome nešto nije u redu. “Moja savjest je pred Bogom čista, ne radim ja ništa loše” – često je tvrdila jedna “šefica” zbog koje velik dio podređenih joj odlazi psihijatru, pije antidepresive i druge tablete samo kako bi “preživjeli dan”. No, ne radi ona ništa loše – to ona misli, ali s njom se ne bi složili liječnici koji bi je rado vidjeli na terapiji.

Seksualni mobbing koji kasnije vodi do pravog ugnjetavanja česta je pojava. Djevojka, koja za sada želi ostati anonimna, kaže kako ju je šef, stariji od nje petnaestak godina, svim silama pokušao pridobiti. Od otvorenih izlijeva ljubavi preko raznoraznih “porukica” pa do razmetanja novcem misleći da će, ako ništa drugo, pasti na njegov debeli novčanik. Nije uspjelo. Odbijala ga je, molila da prestane, bezbroj puta mu rekla kako je u ozbiljnoj vezi i kako svog dugogodišnjeg dečka voli najviše na svijetu – nije pomoglo. Čak joj je, prije odlaska na poslovno putovanje, predložio da budu zajedno u sobi, pravdajući to “štednjom”. Kada je i to odbila – počele su uvrede, radna degradacija i sve ostalo čime se zlostavljači uspješno koriste. Od perspektivne djelatnice koja je do tada obavljala važne poslove u firmi postala je “mala od kave”. Važnijih zadataka više nije imala, poslovna putovanja za nju su postala prošlost, a smanjena joj je i plaća. Utjecalo je to i na njenu psihu, a ubrzo i na njeno zdravlje. Postala je sjena same sebe. Više se nije mogla prepoznati kada bi stala pred ogledalo. No, nije se predala, odlučila je zlostavljaču reći dosta!

Majka i žena, visokoobrazovana, supruga hrvatskog branitelja. Vrijedna i dobra radnica. No, ima jednu veliku “manu” – ima svoje JA, svoje mišljenje i ne voli ulizivanje. Ta “mana” koštala ju je mjeseci i mjeseci teškog zlostavljanja, mobbinga, olajavanja … tuge, boli, i naravno, raznih zdravstvenih problema koji su neizbježni. “Moji kolege samo šute. Što im god on kaže ili napravi, oni na to ne reagiraju. Jednu kolegicu je pred svima izvrijeđao zbog odjevne kombinacije koju je taj dan odabrala, a već sutra ona ga zove k sebi na ručak. Pa to je kao da ti je pljunuo u lice, a ti kažeš da ti je njegova pljuvačka baš ukusna. Ja nisam takva, meni se takve stvari gade – i zato sam na meti tog čovjerka, šefa, lokalnog moćnika koji je do šefovske pozicije došao isključivo svojim vezama u jednoj političkoj stranci, nikako ne znanjem i obrazovanjem” – ispričala je jedna dama koja također želi ostati anonimna, za sada. I ona je zlostavljaču odlučila reći – dosta!

Stop violence against women

Na meti zlostavljača našla se i jedna djelatnica tvrtke za čišćenje. Iako svoj posao kvalitetno i vrijedno obavlja već tri desetljeća, nova šefica život joj je pretvorila u pakao. “Iako mi po godinama može biti kćer, iako nema ni približno iskustva kao ja – to je ne sprječava da me svakodnevno ugnjetava, i to za stvari koje nemaju nikakve veze sa mnom”. Tvrtka u kojoj radi, naime, odlučila je štedjeti na svemu na čemu može. Osim što su djelatnicima, svima od reda, smanjene plaće, štedi se i na sredstvima za čišćenje pa i na toaletnom papiru. “Mi koji čistimo određenu zgradu dobijemo papira koliko dobijemo, u zadnje vrijeme puno premalo. Naravno da se taj papir potroši i da ga u svim toaletima nedostaje. Za to je kriva uprava tvrtke u kojoj radim jer, kažem, odlučili su štedjeti na svemu. No, za moju nadređenu isključivi krivac sam ja?! Pa kakve veze ja imam s količinom papira?! Ako ga je malo i potroši se ne mogu ja novi stvoriti. Zar se od mene očekuje da ga od svoje plaće, koja mi je smanjena na minimalac (cca. 2600 kuna), ja kupujem” – kratko je ispričala još jedna, za sada, anonimna dama. I ona je zlostavljačici odlučila reći dosta. Neće, kaže, dozvoliti da je se ugnjetava, i to zbog nečega na što ne može utjecati, što nije njena krivica.

Mobbera ima svugdje, no u zemljama zapada kojima oduvijek težimo, takve se uspješno i brzo sankcionira. Ako ne, djelatnik odlazi u drugu tvrtku i priča za njega tu završava. Kod nas niti imaš drugu tvrtku u koju bi otišao jer sretan si da imaš bilo kakav posao niti imaš pravosudne organe koji su voljni uhvatiti se u koštac sa zlostavljačima. U Republici Hrvatskoj od njenog osamostaljenja prije više od četvrt stoljeća nije donesena ni jedna pravomoćna presuda za mobbing!! Zašto je to tako?! Zato što, kada bi se zlostavljače počelo kažnjavati za zlo koje rade, svaki novi zlostavljani bi se mogao pozivati na neku od prethodnih presuda, a samim time bi mu itekako bilo lakše doći do pravde. To bi na koncu značilo da bi polako “počeli padati” svi zlostavljači pa i u velikim tvrtkama, i oni s debelim političkim vezama i/ili debelim novčanicima. A to takvima, njihovim prijateljima i sponzorima, njihovim kumovima, rođacima i stranačkim kolegama nikako ne odgovara, i onda se takve stvari radije guraju pod tepih. Pa tko je u ovoj zemlji važniji – neka “teta” na blagajni, neka tamo odgajateljica u vrtiću, djelatnica u osiguravajućem društvu ili tvrtki za čišćenje, djelatnik lokalne televizije, vozač u gradskoj tvrtki, ili moćnik povezan s vlastodršcima (lokalnim ili nacionalnim)?! Znamo kako u Hrvatskoj stvari (ne)funkcioniraju.

“Moj sin otišao je raditi u Njemačku, u Frankfurt. Programer je po struci. Radi tamo u jednoj dobroj firmi, ima dobru plaću, veću nego što je ovdje imao. No, nije stvar u plaći. Jest veća, ali i troškovi života su veći. Stvar je u samome poslu. Dobio je ugovor u kojem jasno piše što radi. Nema odstupanja od toga – on točno zna koje su njegove obaveze, što mora raditi i koliko vremenski. Rijetko na poslu ostaje dulje od osam sati, a kada i ostane to mu je plaćeno. Nema “iznenadnih” poziva šefa usred noći, tijekom vikenda ili godišnjeg odmora. Nema “dodatnih” poslova uz opravdanje da tvrtka “štedi” na radnicima. Dakle, sve je po PS-u. Dobije i razne dodatke na plaću, sva putovanja koja mora odraditi za firmu uredno su mu plaćena, a dogovorena i ugovorom jamčena plaća sjeda u dan. Pa tamo nitko nije čuo da plaća kasni ili da se radniku ne isplaćuje. Za Nijemce je neisplata plaće nepoznati pojam! Odnos šefa prema njemu i ostalima je korektan, kakav treba i biti. Nema miješanja poslovnoga s privatnim, nema pitanja o privatnom životu. Tamo se nagrađuju rad i trud pa se i trudiš više i bolje raditi, a ne kao kod nas gdje se ljude ugnjetava i onda ih se još verbalno i financijski kažnjava jer “lošije” rade” – kaže gospodin Marko iz Zagreba sretan što mu se sin spasio te nastavlja: “Ljudi kod nas jednostavno ne znaju koja su njihova prava, no i da znaju to ne bi ništa značilo jer ih nitko ne štiti. Ne štite ih zakoni, ne štiti ih pravosuđe, ne štite ih čak ni sindikati. Sam si u borbi protiv političara, moćnika, tajkuna, raznoraznih luđaka. Pa tvrtku koja radnicima ne isplaćuje plaću istog bi trena trebalo zatvoriti, a vlasniku prisilno naplatiti sva dugovanja prema radnicima i zabraniti mu da se više ikada bavi takvim poslom. Zlostavljača bi, pak, trebalo strpati u zatvori ili, barem, u ludnicu. Ma to sve kod nas je kriminal, a jadni ljudi šute jer se boje za egzistenciju”.

Teško je ljude nagovoriti da imenom i prezimenom prozovu svog zlostavljača, da kažu ime tvrtke/ustanove u kojoj se događaju takve stvari. Logično, boje se ljudi za svoj posao, za plaću od koje često živi (preživljava) cijela njihova obitelj. Neki se boje čak i za svoj život jer prijetnje su još jedno oružje zlostavljača, ono za kojim posežu kada ih se suoči s istinom, kada ih se prokaže. No, polako – sve je više onih koji su spremni izaći s imenima-prezimenima, dokumentima koji dokazuju raznorazne nečasne pa i nezakonite radnje, koji dokazuju zlostavljanje!!