Zorica Gregurić: Ne ubijaju nas više granate već laži onih koji se nisu pomirili s postojanjem Hrvatske!

Dok su neki početkom velikosrpske agresije na našu zemlju bježali u Njemačku i ostale zemlje, a danas se predstavljaju velikim domoljubima, Zorica Gregurić je kao mlada djevojka otišla na prvu crtu bojišnice želeći dati doprinos u borbi za Hrvatsku. Danas, četvrt stoljeća kasnije, njena borba još traje. Ovo što danas imamo, kaže, nije ono za što smo tada bili spremni dati živote.

Dobro jutro Zorice. Dakle, kao mlada djevojka otišla si u Vukovar gdje su se tada vodile žestoke borbe?

Dobro jutro. Da, kao 23-godišnja djevojka dragovoljno sam se javila i postala dio mobilnih anesteziološko-kirurških timova Kriznog stožera Ministarstva zdravstva RH s kojima sam otišla na Istočno bojište, u Vukovar. Posebnost ovih timova je mobilnost visoko educiranih stručnjaka za pružanje najkvalitetnije zdravstvene skrbi postrojbi u ofenzivnom nastupu, ili pri otežanom evakuacijskom putu ranjenika. Našom zaslugom znatno je smanjena smrtnost među ranjenim hrvatskim vojnicima. Zbog izvanrednih rezultata naših timova, američka je vojska u ofenzivnoj fazi Američko-iračkog rata 2003. po hrvatskom modelu uvela anesteziološko-kirurške timove.

Što se dogodilo nakon Domovinskog rata?

Nakon pobjede hrvatske vojske u Domovinskom ratu većina nas “sretnika” koji smo se imali gdje vratiti i gdje raditi nastavili smo sa životom, no začetnicima kaosa takvo što nije odgovaralo. Politika čije “plodove” sada uživamo započela je s progonom hrvatskih branitelja, omalovažavanjem žrtve, neprimjerenim odnosom i sramoćenjem obitelji poginulih i umrlih kao i marginalizacijom hrvatskih branitelja. Više ništa nije bilo sveto, a pojedinačne borbe nisu davale rezultata. Branitelji su se organizirali kroz razne udruge i započeli s edukacijom i informiranjem javnosti o stvarnim problemima i preprekama s kojima se susreću i svakodnevno bore. Ta borba iznijedrila je i nekoliko vrhunskih akcija kroz koje se polako razbijala nametnuta stigma, te javnost upoznala s perfidnim igrama raskrinkavši laži provoditelja Memoranduma 2 SANU-a. Ovo je puno teža borba od one devedesetih. Tada su bila samo dva ishoda – preživjeti i ne preživjeti. Danas nas ne ubijaju granate već laži i konstrukcije onih koji se nikada nisu pomirili s postojanjem hrvatske države.

Bila si aktivna sudionica braniteljskog prosvjeda u Savskoj, po nekima spornog?

Braniteljski prosvjed u Savskoj 66, danas Trgu Nevenke Topalušić, sporan je samo onima koji su imali neke “svoje” ambicije i planove. Nama koji smo tamo proveli dvije godine služeći drugima na razne načine, od konkretne pomoći do razgovora i podrške, Savska 66 nikada nije bila sporna. Zaslugom Savske 66 spriječena je katastrofalna izmjena Zakona o pravima hrvatskih branitelja. Branitelji su se kroz prosvjed u Savskoj 66 nametnuli kao važan društveni čimbenik. Sve ono što su protivnici cjelovitog hrvatskog bića pokušali rastočiti – zajedništvo hrvatskih branitelja razotkrilo je u trenu.

Prosvjed u Savskoj je završio, no tvoja borba ni izbliza nije gotova…

Na žalost nije. Braniteljima se pokušava osporiti uloga korektiva društva, koju itekako zaslužuju jer upravo su oni ostvarili pobjedu u krvavom Domovinskom ratu. Stoga ne trebaju začuditi i najnovije izjave Hrvoja Hribara i plaćenika koji tvrde da bi se branitelji trebali baviti samo sobom jer za ništa drugo nisu kompetentni te kako se nemaju pravo miješati u ništa drugo. Takvi diskriminirajući, ograničeni stavovi primjereni su totalitarističkom sustavu iz kojeg se Hribar i slični njemu ne mogu otrgnuti. Zato im monstruozni uradci kojima se hrvatska vojska optužuje za zločin koji nije počinila i nisu sporni. Kada se pogleda iza zavjese te morbidne ravnodušnosti te shvati kako je u igri ogroman novac hrvatskih poreznih obveznika koji završava u džepovima obitelji i podobnih, priča postaje smislena. Radi se o probranom krugu istomišljenika koji Hrvatsku ne promišljaju nego osiromašuju, i to na više razina – poglavito financijskoj i kulturološkoj.

Je li to ona Hrvatska za koju si devedesetih bila spremna dati život?

Nije! Sve ovo što se danas u Hrvatskoj događa nije ono za što je proliveno toliko krvi, nije ono za što su izgubljeni toliki životi, dijelovi tijela, zdravlje, osmijeh. Nije ovo Hrvatska za koju smo s ponosom i s krunicom oko vrata jurišali i pobijedili srpsko-crnogorskog agresora. Nismo se borili za državu u kojoj će abolirani četnici zauzimati fotelje, a heroji Domovinskog rata čelije po zatvorima, nije to ta država … ali jest to taj narod, naš hrvatski narod, pomalo umoran i razočaran. No, duboko u narodu, u ljudima, još uvijek gori plamićak kojem ne treba puno da se pretvori u oganj. Možda nas nije sve povezivao isti put, ali jest isti cilj. Još uvijek čekamo velikog lidera i vizionara poput prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Vizionara čekamo, ali cilj je tu, ponovno. Obrana Hrvatske! Obrana Hrvatske i njenog naroda sveti je cilj ponovno aktualan. Zapeli smo onoga trenutka kad smo dopustili da se pobjednike povlači po blatu, da se temelj ove države raskopava, da se povijest pobjednika falsificira, da se pobjednike pretvara u gubitnike. Narod koji se tako lako odriče svojih heroja, svojih uzora, nema budućnosti. Zato moramo vratiti pobjednički duh narodu, pobjednički mentalitet. Tada nam neće biti teško izboriti se za bogatu, prosperitetnu i obečavajuću Hrvatsku, Hrvatsku ponosnih, čestitih i uspješnih ljudi koja će počivati na vrednotama tradicionalnog hrvatskog društva, hrvatske kulture i Domovinskog rata. Takvu ja vidim moju Hrvatsku, takvim ja vidim svoj hrvatski narod – i zato se borim!