Oleg Weisz: Televizijske emisije nekada su imale svrhu, a danas su svrha same sebi

Oleg Weisz

Razgovarali smo s Olegom Weiszom. Njegovo ime možda nekome ne znači ništa, ali ako spomenemo nekadašnju HRT-ovu emisiju “Športerica”, kockice se sigurno počinju slagati. Složit će se mnogi da se radilo o emisiji koju danas bez previše zadrške možemo nazvati kultnom, koju su pratili brojni školarci jer upravo je njima bila i namijenjena. Možda “Športerica” nije bila popularna kao još uvijek živući “Kućni ljubimci” ili kao što je bio “Turbo Limach Show”, ali mnogima, danas ne više tako mladima, zasigurno je ostala u lijepom sjećanju.

Jutro. Evo, recite nam za početak nekoliko riječi o sebi…

Moja priča je dosta zanimljiva jer nisam odrastao samo u jednom mjestu već  u njih desetak. Rođen u Osijeku, prva četiri razreda osnovne škole završio sam u Rovinju, peti na Krku (grad Krk), šesti u Poreču, sedmi i osmi u Umagu, prvi i drugi srednje u Opatiji, treći i četvrti srednje u Izraelu (mjesto Natanya). 

Sve te selidbe su me već u ranoj mladosti formirale u osobu koja se morala snalaziti, dokazivati i biti otvorena prema novim ljudima. Valjda zato i danas još uvijek volim ljude i za mene se teško može reći da sam zatvorena osoba. Upravo zato sam obožavao raditi na televiziji jer mi se pružala mogućnost svakodnevnog kontakta s vrlo zanimljivim ljudima iz svih sfera društva.

Dan danas mnogi vas se sjećaju kao voditelja “Športerice”

Da. Rad u emisiji “Športerica” mi je bio prvi angažman na HRT-u i u njoj sam radio kao voditelj i novinar više od 10 godina. To je bilo odlično iskustvo, ali i novinarska škola jer mi je kasnije, prelaskom u mozaični i zabavni program HRT-a, obavljanje novinarskih zadataka bilo puno jednostavnije.

Iako sam doista radio u puno emisija na HRT-u (ipak sam tamo proveo 14 godina), nekako se kod ljudi u sjećanje najviše urezala baš “Športerica”. To me izuzetno veseli jer to je uistinu bio kvalitetan projekt.

Uvijek sam tu emisiju smatrao “svojom bebom”, iako nisam samo ja sudjelovao u njezinom stvaranju. Bila je tu odlična ekipa i bili smo svjesni da radimo dobru stvar. Tu ne mislim samo na kvalitetu emisiju već na njen cilj, na nešto što je utjecalo na mlade, što ih je motiviralo, poticalo na bavljenje sportom.

Dakle, cilj je bio motivirati mlade na aktivnost, zainteresirati ih za sport?

Naš cilj je bio mlade koji se već bave sportom dodatno pohvaliti, a one koji se ne bave niti jednim sportom zaintrigirati da se okušaju. Danas volim vjerovati da je baš “Športerica” bila razlog što su na tisuće djece imale bolje i kvalitetnije djetinjstvo, isto tako da su mnogi uspješni sportaši postali to što jesu jer smo im davali podršku, ako su se ikad pokolebali na svom sportskom putu.

Ta vas je emisija oblikovala kao novinara, kažete?

Da, je. Smatram da svaki novinar ima svoju jaču stranu (svoj forte). Kod nekih je to duhovitost, kod nekih dobro pisanje teksta, kod nekih dobra pripremljenost i upućenost u temu, a moj forte, zahvaljujući “Športerici”, postao je dobivanje dobrih izjava sugovornika. Jer kad radite s djecom ponekad je teško dobiti korisnu izjavu koju možete koristiti u svom prilogu, kada sam to uvježbao, s estradnim ličnostima i općenito sa ljudima koje sam kasnije snimao, bilo mi je lako graditi novinarski prilog upravo oko njihovih izjava.

“Športerica” se emitirala cijelo jedno desetljeće, i dulje?

Emisija se emitirala 10-tak godina i davala je prostora i malim sportovima. Nije nam bio problem otići snimiti njihove treninge u 6 sati ujutro. Pratili smo njihove turnire i natjecanja, pronalazili talente, pratili smo i sportske aktivnosti osoba sa invaliditetom, učili ih sve od reda sportskom bontonu i fair playu, ispunjavali im želje da upoznaju svoje sportske idole, pomagali roditeljima da pronađu idealan sport za svoje dijete i još puno, puno toga. 

Mislim da bi današnjoj mladoj generaciji trebali takve vrijednosti prezentirati puno češće. Doista je riječ o stotinama tisuća djece i mladih koje svoje slobodno vrijeme provode na sportskim terenima. Meni je nevjerojatno da apsolutno nitko ne prati tu skupinu. Kada se tu još pribroje roditelji, bake i djedovi, prijatelji… riječ je o milijunskoj publici koju mediji zanemaruju iako su u utrci za gledanošću ili klikovima.

Bave li se mladi danas manje sportom nego što je to bilo u vrijeme “Športerice”, dakle, devedesetih i početkom dvije tisućitih?

Ne, ne mislim da su danas djeca neaktivna, siguran sam da obiđete sportske terene – pronašli bi jednak broj mladih na njima kao u vrijeme “Športerice”, ali danas im nažalost mediji podastiru neke druge vrijednosti. Najlakše je reći kako su mladi samo na računalu ili mobitelu i kako je to jednostavno tako. Treba se zapitati što im naše društvo pruža, koliko ulaže u njih, koje im opcije nudi? Zašto je sport postao skup hobi? Zašto se na treninge djecu mora voziti kilometrima daleko od kuće? Koliko djeci od ostalih obaveza uopće ostaje slobodnog vremena za sportske aktivnosti?!

Jesu li emisije nakada bile bolje. Osim “Športerice”, sjetimo se i “Modula 8”, “Turbo Limach Showa”?

Teško je reći jesu li emisije bile bolje, ali tada su emisije imale cilj, bile su prilagođene određenoj dobi, a ekipe koje su ih stvarale, s entuzijazmom su radile svoj posao. Danas kao otac blizanki od osam godina gledam program koji se nudi (profesionalna deformacija) – u produkcijskom smislu emisije su dosta napredovale, ali u sadržaju zaostaju za emisijama koje su se nekada emitirale. Nakon što ih pogledate, ništa ne ostaje, već drugi dan zaboravite da ste ih i pogledali. Ne vidim svrhu proizvodnje emisija koje su same sebi svrha, a nemaju svoju publiku. Emisije koje si spomenuo imale su svoju publiku, a definitivno i svoju svrhu.

I za kraj – čime se danas bavite?

Na televiziji ne radim već destak godina, ali sam ostao u srodnom zanimanju. Danas sam vlasnik video produkcije koja se bavi izradom korporativnih i promotivnih filmova. Dakle, i dalje snimam, montiram, novinarim i susrećem s ljudima. U braku sam sa suprugom Margaritom koja je također televizijska novinarka, i otac sam prekrasnih osmogodišnjih  blizanki, Dore i Sare. Tko zna, možda jednog dana udružimo snage i napravimo neku novu “Športericu”.