Predsjednik HHO-a o Orepiću i mogućoj zabrani totalitarnih simbola

Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora obratio se javnosti. Govor prenosimo u cijelosti:

“Dan ljudskih prava prigoda je da se osvrnemo na stanje ljudskih prava, prije svega u nas, ali i u svijetu. Uobičajeno je da tom prilikom napravimo rekapitulaciju događanja vezano uz ljudska prava u Hrvatskoj kroz prizmu djelovanja odbora i ureda HHO. Hrvatski helsinški odbor odlučio se ovaj puta na drugačiji pristup: na problematiziranje događanja u svijetu ljudskih prava u nas, u Europi, ali i šire. Naime, svjetska događanja, a pogotovo događanja u Europi i posebno našem dijelu Europe, nameću nam potrebu preispitivanja dosadašnjih uvriježenih stereotipa u odnosu prema ljudskim pravima kao ideji i praksi.

Najnovija kriza europskog identiteta, ali i svijeta vezana uz pitanja ljudskih prava nameću njihovo redefiniranje. Došlo je do preispitivanja čak i onih temeljnih postulata koja smo smatrali apsolviranim, a koji su ugrađeni u obvezujuće međunarodne dokumente svih zemalja u svijetu, od Ujedinjenim naroda, Vijeća Europe i drugih, pa sve do ustava modernih država. Tako naprimjer, skupina zemalja u Ujedinjenim narodima iz Afrike i Azije uz podršku Kine i Rusije smatra da problem LBGT populacije ne spada u ljudska prava kojima bi se trebale baviti UN.
U europskom civilizacijskom krugu došlo je do krize identiteta vezano uz problem ljudskih prava koji je kulminirao događanjima vezanim uz problem migranata. Kriza identiteta, ali i gospodarska kriza odražava se i na smanjenje sredstava za rad udruga civilnog društva, prije svega onih koje se bave ljudskim pravima. Cigle iz Berlinskoga zida prvo su preseljene u Izrael, a danas vidimo kako niču među raznim državama kao gljive poslje kiše.
Zatvaraju se granice i na scenu stupa partikularni izolacionistički egoizam, kao podloga za stvaranje novih nacionalizama s vrlo netolerantnim porukama. Migranti su postali samo sredstvo za artikulaciju općeg nezadovoljstva postojećim stanjem u društvu u kojima globalizacija ruši sve tradicionalne vrijednosti. Nije dakle problem samo fizičkog podizanja zidova. Još je veći problem što su mnogi zidovi ostali iz vremena totalitarnih sustava u našim glavama kao podloga za dizanje novih zidova koji bi iz našeg života htjeli eliminirati one druge.

Što se ideje i prakse ljudskih prava tiče pitanje svih pitanja je koji će koncept ljudskih prava pobjediti prilikom zajedničkog zajedničkog redefiniranja. Hoće li svijet imati snage za novi iskorak koji će još više proširiti horizonte ideje ljudskih prava bez kojih nema prave liberalne demokracije. Ili ćemo u ime pragmatizma i realnosti žrtvovati visoke ideje koje su nas rukovodile posljednjih 30 godina i ograditi se u svoja mala dvorišta.
Iako je Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena davne 1948. godine, pravo zaživljavanje koncepta ljudskih prava, barem onoga europskoga, počelo je 1976., nakon Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji održanoj u Helsinkiju. Otvaranje poglavlja o ljudskim pravima bilo je jedan ključnih zaključaka skupa, koji je američka administracija tadašnjeg predsjednika Cartera ugurala u završne dokumente u okviru takozvane treće košare. Dakako, odnosilo se to tada na problem ugroženosti temeljnih ljudskih prava, nadasve političkih, ali i vjerskih i svih drugih, u zemljama komunističkog bloka, a posebno u zemljama Sovjetskog saveza. Iskreno govoreći, ljudska su prava tada postala instrument za rušenje komunističkih totalitarnih sustava u zemljama iza željezne zavjese, ali i ne samo njih. Taj je “projekt” uspio i komunistički sustav urušio se sam od sebe, gotovo bez ispaljenog metka.

Međutim, u postkomunističkim društvima nije bilo ni “c” od civilnoga društva. Oni mali nukleusi smješteni u disidentskim krugovima, nisu bili dovoljni za brzu tranziciju prema izgradnji modernih demokratskih društava, jer se ona prije svega oslanjaju na snagu civilnog društva. Kada se tome doda i odsustvo bilo kakvog demokratskog iskustva, onda je jasno da smo se nalazili pred gotovo nemogućim zadatkom. Demokratske modele i zakone bilo je lako moguće preslikati, i prenijeti iz postojećih zapadnih sustava, kao i prevesti literaturu. No najveći problem bio je kako u glave ljudi kojima je 45 godina totalitarni sustav prao mozgove, ugraditi novi, tolerantni, demokratski način razmišljanja, ali i djelovanja.
Kleptokratska birokracija iz komunističkog sustava brzo se prilagodila novim uvjetima i privatizirala nekadašnju državnu i društvenu imovinu. To je dovelo do žrtvovanja tadašnjeg radništva i socijalna prava potisnuta su u drugi plan. Tek je trebalo stvoriti nove institucije prilagođene duhu novog vremena, jer izgradnja civilnog društva nije lagan posao.
I Hrvatska je slijedila taj model i počela je izgradnja otvorenog društva, temeljenog na ljudskim pravima i visokim standardima ugrađenima u međunarodne dokumente.

Opterećena još i krvavim ratom, masovnim zločinima, vansudskim egzekucijama i preseljenjima stanovništva, trebalo je puno vremena, puno znanja i puno izbornih procesa da se počne koliko-toliko stabilizirati. Kada smo taman došli do tog trenutka, pomela nam je gospodarska kriza sve naše sitne uspjehe suočivši nas s pravim stanjem stvari. Slično se događa i danas kada je došla migrantska kriza, koja je, htjeli mi to ili ne, neka temeljna ljudska prava, prije svega pravo na slobodu kretanja ljudi, ali i ideja, gurnula u drugi plan.
Hrvatska nije mogla ostati imuna na sva ta događanja, pa takve retrogradne procese vidimo i u nas. U zapadno-europskoj civilizaciji ideja i praksa ljudskih prava učvrstili su prava pojedinaca i manjina. Zato tako anakrono i nakazno zvuče riječi o povratku kolektivizma utemeljene na jugoslavenskim poratnim idejama poslije ’45.

Retrogradni tuđmanovski autoritarni nacionalizam ponovno je pušten s lanca, a posebno neke od njegovih pogubnih ideja vezanih uz susjednu Bosnu i Hercegovinu, koje, kao i prije 25 godina, destabiliziraju odnose naših dviju susjednih država. Bilo bi dobro da hrvatska politika ostavi susjednu nam državu njenim građanima i pravnim institucijama, kao što im je, uostalom, u ime međunarodne zajednice poručila američka veleposlanica u Sarajevu. Hrvatska bi trebala pomagati Hrvatima u susjednim državama prvenstveno nudeći svoja vlastita iskustva u jačanju pravne države te kroz suradnju sa političkim, pravosudnim i zakonodavnim strukturama u BiH.
70 godina poslije drugog svjetskog rata stadionima, ali i ulicama odjekuju nostalgični prizivi ustaškoga mraka, artikulirani u krilatici “za dom spremni”.HHO već petu godinu u okviru projekta Izravna prevencija navijačkoga nasilja na stadionima bilježi kršenja ljuskih prva kroz rasizam, šovinizam i druge oblike nasilja. Mediji nas ili prešućuju, ili sa skrivenim simpatijama zloupotrebljavaju klince sa stadiona za projekt rušenja vodstva nogometne organizacije. I, bojim se, ne samo nje!

Hrvatskom tutnje zahtjevi za zabranama jednih ili drugih simbola totalitarnih sustava. Ukopani smo u povijest kao u ratne bunkere, i bojim se da će “rat ustaša i partizana” nadživjeti i nas i našu djecu. Vlada najavljuje zakon kojim bi se ti i takvi simboli zabranili. Ne krije li se u tome opasnost od povrata verbalnog delikta, koji bi slobodu izražavanja prepustio policiji i sudovima. To bi bilo najgore moguće rješenje. HHO je uvijek i svugdje bio protiv svih zabrana, a za promicanje ideja slobode. Mi nismo utilitaristi koji bi vjerovali da je dobro samo ono što je nama korisno. U rješavanju tog problema, koji je ozbiljan problem hrvatskoga društva treba imati vrlo hladnu glavu i voditi računa o neomeđenom prostoru slobode, a istovremeno pokušati iz javnih prostora ukloniti simbole totalitarnih sustava.
Ovih dana sud u Strassbourgu donio je odluku vezano uz isticanje zvijezde petokrake u Mađarskoj. Poništena je presuda mađarskog suda jednom građaninu uz obrazloženje suda da je restrikcija ljudskih prava i sloboda moguća samo u specifičnim uvjetima koje određuju međunarodni dokumenti, kako oni Ujedinjenih naroda, tako i europskih institucija poput Vijeća Europe. Ograničenje ljudskih prava moguće je samo u slučaju elementarnih nepodoba, rata i ugroze javnog morala. To ograničenje mora biti ograničeno vremenski i o tom ograničenju 24 sata prije stupanja na snagu moraju biti obaviješteni Glavni tajnik UN, Glavni tajnik Vijeća Europe i tajnici sličnih institucija. Vlada bi prilikom pripreme novog zakona o simbolima totalitarnih sustava trebala konzultirati i eksperte za ljudska prava, ali i članove pojedinih nevladinih udruga koje se time bave već desecima godina.

Brojne nevladine udruge u Hrvatskoj danas djeluju kao para-političke organizacije različitih predznaka direktno angažirajući se u podršci političkim projektima, strankama i pojedincima. U pravilu onih s kojima su uspostavili i financijske veze. Time su ljudska prava ideologizirana, ali i ozbiljno kompromitirana i zloupotrebljena. Najbolji primjer takve zloupotrebe vidio se i u nedavnom pokušaju da se dovede u red dodjela financijskih sredstava nekim nevladinim portalima. Ideološku poziciju skupine koja je dijelila državni novac najbolje je sažeo nekadašnji predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka, u rečenici: ”Danas mi dajemo svojima, a kada vi dođete na vlast, vi dajte svojima.” Takav model podjele sredstava po Dukinoj recepturi bio je prisutan u dodjeli većine državnih sredstava koja završavaju u nevladinom sektoru. Ridikulozno je u tom kontekstu slušati kako isti oni koji su doveli do podržavljenja HRT-a hodočasteći u političke strukture i zazivali državnu intervenciju u medijske slobode, danas rone krokodilske suze tražeći povratak civilnog društva na HRT s kojega su ga prognali. Kad smo već kod medija i ljudskih prava postavljamo pitanje kako je moguće da prije mjesec dana nitko nije objavio ni slovce o dodjeli nagrada Saharov za ljudska prava koje dodjeljuje Europski parlament. A nagradu je dobio i jedan novinski urednik koji je osuđen na pet godina zatvora u Turskoj zbog služenja istini, a protiv “Erdoganovog zamišljenog nacionalnog interesa”, potom dvije silovane žene koje se danas bore protiv silovanja i silovatelja, te jedan krimski tatar koji još iz komunističkih vremena traga za svojim izgubljenim zavičajem.

U Hrvatskoj postoji formalno-pravni okvir za ostvarivanje punih prava vjerskih zajednica, što ne znači istovremeno i vjernika. U javnosti vjernici u Hrvatskoj prečesto, kao i u dobra stara komunistička vremena, tretiraju kao klerofašisti, nazadnjaci i slično. Iza floskule o Hrvatskoj kao sekularnoj državi, kako to navodno predviđa hrvatski ustav, krije se zapravo stalni pokušaj stigmatizacije vjernika. Uostalom, Hrvatska svojim ustavom nije definirana kao sekularna država. Toga nema niti u jednom modernom europskom ustavu, pa je čak i jedna Francuska definirana kao laička, a ne sekularna država. Kakva je to sekularna država u kojoj su Božić i Uskrs službeni državni blagdani, pa potom Velika Gospa itd. Međutim, bez obzira na činjenicu da se skoro 90% građana u Hrvatskoj očituje vjernicima, adventski vijenci i dalje smetaju u javnom mediju HRT-a koji služi većinskom dijelu stanovništva manirom ideoloških čistunaca.

Živimo u vremenu kada nam modelom jugoslavenske zastavničke demokracije ministar unutrašnjih poslova Orepić ruši ugled institucija hrvatskog društva, kao što je Ustavni sud, argumentima ad bacculum utemeljenim na medijskim tračevima i klevetama. Projekt ovakvog izbora ustavnih sudaca osmislio je upravo MOST kroz lik i djelo jednog od svojih čelnika Podolnjaka. HHO se jedini javno usprotivio ovakvom modelu izbora sudaca, ali bome i osoba koje su izabrane. Moguće je i potrebno preispitivati rad pravosudnih institucija, iako to Ustavni sud u užem smislu nije, ali samo argumentima i dokazima. Pritom valja voditi računa da se očuva institucija Ustavnoga suda, da se prilikom kritika bilo koga i bilo čega u hrvatskoj vlasti vodi računa o tome da se odvoji institucija od pojedinaca.

HHO izražava zadovoljstvo činjenicom da se predsjednik vlade Plenković ogradio od takvog modela kritike koji otvara prostor koncepciji policijske države, neutemeljenog na modelu vladavine prava. No upozoravamo g. Plenkovića da i drugi ministri u svojim javnim izjavama ozbiljno ugrožavaju ugled Hrvatske u regiji i upućuju opasne poruke koje krše brojne međunarodne norme ponašanja i temeljna ljudska prava. Posebno u tom kontekstu treba istaknuti ministra pravosuđa Šprlju koji stalno otvoreno zagovara treći entitet u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, ne vodeći računa o političkim posljedicama takvih izjava koje se automatski pripisuju cijeloj vladi čiji je on ministar.

I pred Hrvatskom se nalazi redefiniranje pojma ljudskih prava. Ovo pitanje neće biti uvjetovano samo migrantskom krizom, nego i brojnim unutarnje političkim pitanjima. Neka smo već spomenuli, a trebalo bi puno prostora i vremena kad bismo sve nabrojili. Vidi se to i u “zbunjenosti” državne administracije koja u ova današnja turbulentna vremena premalo govore ljudskim pravima, čak i na nivou obične retorike. Posebno se to može primijetiti u istupima državnih čimbenika koji su za tu temu izgleda potpuno izgubili sluh.
Izražavajući zabrinutost zbog odnosa vlasti na nivou retorike i prakse prema civilnom društvu, mi ujedno pozivamo Vladu i druge relevantne čimbenike na zajedništvo u određivanju novih vidika za politiku ljudskih prava. To je “conditio sin equanon”re hrvatskog društva. Tek zajedničkim promišljanjem civilnog društva, državnih institucija, znanosti i društvenih elita moguće je učiniti novi iskorak. Nadamo se stoga da će se u sljedećoj godini stvari u pogledu ideje u prakse ljudskih prava ipak promijeniti na bolje i da će biti više razumijevanja i suradnje.”, zaključuje Čičak.