Spomenka Škorić: Nalazim mir nakon humanitarnih akcija, volim vidjeti sretna lica

Spomenka Škorić
Spomenka Škorić

Spomenka Škorić svo svoje slobodno vrijeme posvećuje humanitarnim akcijama. U njima joj pomaže i njezin suprug Dubravko koji je bio prvi trener stolnoteniske reprezentacije slobodne Hrvatske. Gospođa Škorić živi u inozemstvu, no nije zaboravila Hrvatsku i kad god može organizira ili se priključi bilo kojem obliku dobročiniteljstva. Blagdani, kad je dobrotvornih akcija najviše, pokazali su se kao prava prilika za razgovor s ovom nesebičnom osobom koja svoje vrijeme, ali i novac, daje onima kojima je to najviše potrebno.

Nedavno ste završili jednu od svojih humanitarnih akcija, šesteročlanoj obitelji na Trešnjevci ste uz pomoć donacija promijenili sve električne instalacije, odvode, dovode, kao i građevinski dio. Koliko je trajalo prikupljanje pomoći?

Ta akcija je završena još ljetos jer je najpogodniji period za radove bio kad djeca ne idu u školu, a s obzirom da prikupljena sredstva nisu bila dovoljna da im platim i neki drugi smještaj tokom radova i dalje su boravili tamo. Zapravo su samo prespavali u stanu. Dnevni život se odvijao na vrtu. Sva sreća, imali smo punih 6 tjedana suhog vremena, ali bio je to vrlo težak period za samu obitelj, bez mogućnosti kuhanja i pranja rublja. Naravno da sam i taj dio posla odradila doma i donosila im više puta veliki lonac nekog variva i čistu robu.
Prikupljane pomoći je trajalo nekoliko mjeseci, ali čekalo se ljeto. Većinu novčanih sredstava su uplatili prijatelji, no bilo je i meni nepoznatih ljudi. Iskoristila sam grupu “Zakaj volim Zagreb” da im se i javno zahvalim, s popisom svih imena i uplata, ali nikad ne mogu biti sigurna da je zahvala stigla do njih . U totalu sam prikupila 16,300.00 kn, otprilike pola od tog je bilo u eurima jer i svi ti prijatelji žive negdje vani. Bilo je uplata iz Španjolske, Belgije, SAD-a i Njemačke .
Znala sam da nam neće biti dovoljno za sve radove, ali imala sam podršku od supruga koji nam je dodao koliko je bilo potrebno da završimo cijelu tu priču. Moram spomenuti da nam je prijatelj Edvard Pavlović sa svojim bratom Tomislavom bio od velike pomoći u elektro radovima te je uspio nabaviti i klima uređaj koji je postavio jesenas da bi se grijali, uz minimalnu potrošnju struje.

15698187_660923227423845_8044454533870419195_n

Jeste li zadovoljni odazivom sugrađana za humanitarnu akciju, ne samo ovu?

Naravno da sam zadovoljna… Danas je teško imati povjerenja u kojekakve akcije. Ne čudi me nepovjerenje ljudi, svakakvih iskustava smo imali ili smo čuli od drugih, naročito kad je novac u pitanju. Ljudi se lakše odazovu za pomoć u hrani ili odjeći, ali ima jako puno ljudi koji su spremni uvijek uskočiti i s malom uplatom. Sjetimo se slučaja male Nore, Matije iz “Provjerenog”, svakodnevno se prošire slučajevi potrebitih preko društvenih mreža. Nema tu puno razmišljanja, mi koji možemo, vrlo brzo uplatimo nešto. Važna je uloga medija u svemu tome, ali moj rad se više svodi na slučajeve koje mi sudbina “donese”. Nažalost, ne živim ovdje pa uglavnom svoje kratke dolaske iskoristim za brzo djelovanje i pomoć, ali uvijek uz podršku pojedinaca jer sama ne bih mogla.

13592354_1356656064350671_7207305888622890867_n

13823292_641421822691129_261911432_n

Koja Vam je to akcija po redu?

Teško pitanje, gotovo da nema akcije objavljene u medijima u kojoj ne sudjelujemo kao i veliki broj ljudi. Sjećanja mi se vraćaju jako davno, dok je moj suprug Dubravko vodio hrvatsku stolnotenisku reprezentaciju. Bio je na zimskim pripremama 1991/92 u Tirolu, rat je tada harao “Lijepom našom”, nekoliko tamošnjih obitelji koje su naši dečki upoznali, poslali su veliki paket suhomesnatih proizvoda i kovertu s 900 DM. Paket je otac od Zorana Primorca odnio negdje blizu Karlovca, braniteljima, a novac smo uplatili u fond “Zrinski -Frankopan”.
Ako govorimo o mojim osobno pokrenutim većim akcijama, onda mi je obitelj Zubčić, s šestero djece, bila prva takva akcija. A njih sam zapravo upoznala kad sam prije tri godine objavila u grupi “Zakaj Volim Zagreb”, da mi kao obitelj poklanjamo ulaznice za klizalište “Tomislavac”. Zapravo sam preko te grupe molila da mi ljudi predlože obitelji koje si ne mogu priuštiti doživljaj Adventa u gradu. Na kraju je bilo 6 obitelji, ali suprug i ja smo odmah shvatili za ovu obitelj da su lošeg imovinskog stanja, došli smo dva mjeseca kasnije u posjetu, vidjeli gdje i kako žive. Nakon tog za mene više nije bilo spavanja i mira, vrlo brzo sam odlučila djelovati .
Sad sam došla pripremiti sve za Božić, uživati u adventskom duhu grada. Unaprijed sam znala da ću zajedno s velikom humanitarkom Vesnom Mišak posjetiti grupu beskućnika s paketom hrane, a nova obitelj sa Trešnjevke i akcija prikupljanja namještaja, hrane i svega ostalog nije bila u planu. No, uspjelo se nabaviti sve što je bilo neophodno za sad, ali opet uz pomoć društvene mreže i dobrih ljudi.

Možete li nabrojati još neke akcije, koliko je obitelji sveukupno kojima ste pomogli?

Mogu nabrajati, ali to nema smisla, često pomognemo i preko nekih udruga, velike akcije pomoći u poplavljena područja su se slale iz Njemačke gdje živimo, ako je u pitanju liječenje nekog djeteta, tu smo najosjetljiviji, svakako sudjelujemo, a tog toliko ima da je suvišno nabrajati; ali recimo, jedna akcija iz listopada. Znali smo da dolazimo na par dana u Zagreb (suprug i ja), ta svježe objavljena akcija bila je od strane BBB za Marijana Šimića, invalida koji je stradao davno od navijača “Torcide “. Sudjelovali smo u pomoći, donirali kuhinju, ležaj i sveg ostalog. Zlatni su vam ti dečki “BBB”, velikog su srca, a Tomy mi je pomogao i u radovima kod obitelji Zubčić.

Kako dolazite do ljudi kojima je potrebna pomoć?

Zapravo ih i ne treba tražiti… Nažalost, to je svakodnevica u Hrvatskoj, dovoljno je kupujući na tržnici reagirati ako čujem da netko želi kupiti dvije jabuke ili naranče… Zapravo je sve spontano. Očito je da, oni koji se služe internetom i Facebookom, vide tko djeluje, pa vam se i sami jave. Naravno, ipak prije provjerim pravu situaciju .

Jeste li član neke humanitarne udruge, ako niste zašto?

Ne, nisam član i ne želim biti iako povremeno djelujem kao donator u jednoj grupi.
Ne želim biti član udruge jer ovakvim direktnim djelovanjem i objavama da ljudi vide što se napravilo ili prikupilo želim održati povjerenje svih koji su sudjelovali u akcijama. Na taj način smo svi sigurni da je pomoć na pravoj adresi. Osim tog, ne prihvaćam način razmišljanja nekih udruga jer su spremni odbiti neke nove slučajeve uz objašnjenje da već imaju maksimalan broj korisnika.

Što Vas tjera da svoje slobodno vrijeme posvetite ljudima kojima je potrebna pomoć?

Baš ništa me ne tjera, ali geni su vam neuništivi: da ste poznavali moju baku ili mamu, sve bi vam bilo jasno… To je spontano, a vremena zadnjih godina imam i za veće akcije. Ne znam, nalazim zadovoljstvo i svoj osobni mir nakon provedenih akcija, volim vidjeti sretna lica.

Kad ste prvi put osjetili poriv da pomognete i kako je to izgledalo?

Ako o tome razmišljam, onda posežem u daleku prošlost, dok sam bila još dijete. Živjela sam do polaska u školu s bakom, mama je neko vrijeme bila u Njemačkoj… Znala sam dobiti velike vrećice sa valjda tisuću balona, a baka se ljutila jer za par dana nije bilo niti jednog; podijelila sam sve s prijateljima, a jednom prilikom sam dobila mali kofer, pun novih haljinica, što je mama za mene šivala – svakoj prijateljici sam darovala onu koja joj se sviđala. Naravno da su mame od tih djevojčica odmah došle baki i vraćale haljinice, a ona je bila u šoku da sam sve podijelila. Kad gledam svoje stare fotke u tim haljinicama, svega se sjetim, a mali kofer je još uvijek u podrumu, brižno ga čuvam.

Imate li u ova blagdanska vremena više posla?

Istina je da je u ovaj mjesec božićnih blagdana puno više akcija nego tijekom godine, pa se trči na sve strane, pokušavamo se organizirati međusobno sa organizatorom same akcije da raspodijelimo poslove. Činjenica je da se puno ljudi trudi da uljepša blagdane mnogobrojnim obiteljima u potrebi ili beskućnicima.

Kako Vam se ljudi kojima pomognete oduže?

Pa zapravo ja istinski ne očekujem da mi se netko od njih oduži, ali posebno me zna obradovati neki dječji crtež ili pisamce. Dovoljno mi je vidjeti da smo unijeli malo sreće i sigurnosti u neki dom.

Kakvi su Vam planovi u budućnosti, imate li već u vidu nekog kom ćete pomoći?

Planova nemam, jer zapravo se sve događa spontano. Pojavi se neki novi slučaj, odem, provjerim situaciju i tad kreće neka nova akcija. Već me i suprug i sin pitaju, dokle ja mislim tako i što je slijedeće… Bit će objavljeno, jer zajedno je sve moguće.