Imala sam sedam i pol kad je moju livadu natopila njena krv

Posljednjih godina često sam viđala tog čovjeka. U pomalo prevelikom odijelu, tumarao je ulicama Kozari Puteva bez ikakvog cilja i pomalo tupog izraza lica. Izgledao je kao da nešto ili nekoga traži. A onda sam shvatila da je u potrazi za duhom crnokose žene koju je u naletu ljubomore nasred “livade” izbo nožem.

– Da, to je on – potvrdio je moj stari vozeći me prema Volovčici, pa dodao:

– Zar je već “odležao?”

– Je – rekoh mu – pa prošlo je barem 25 godina.

Zašto mi je čovjek koji je gotovo cijeli moj život proveo u zatvoru bio poznat? Pa vidjela sam ga s krvavim nožem u ruci, a to se ne zaboravlja tako lako…

Bilo mi je sedam i pol. Jela sam kruh namazan paštetom i čitala Zagor – te-neja. Mama je, utegnuta u šlafrok, nad sudoperom prala tanjure i prepričavala Dinastiju a usput mi prigovarala što “mrvim”. Iako se svim silama trudila da me dekoncentrirana, moj fokus na strip bio je jači. I baš kad je Čiko sve zakomplicirao a Gospodar Darkwooda odlučio prekinuti njihovo partnerstvo, u kuhinju je banula susjeda. Najprije je očima prošarala po kući jer – to što je došla ispričati mojoj majci bilo je strašno tajnovito.

– Čuj, da mala ne čuje… Tamo na livadi, preko puta 13-tog odvojka, muškarac je ženu napao nožem… – rekla je imajući me na oku.

Ni trznula nisam, samo sam čekala da se ove dvije natapirane gospođe zapričaju, a onda krišom izašla na dvorište, maznula sestrin bijeli poni i počela pedalirat kao nikad u životu. Nisam sasvim sigurna zašto sam htjela vidjeti taj prizor, no kad sam stigla na “livadu” bilo je kasno da se pokajem. Poni sam naslonila na jedno od stabala koje su u to vrijeme činile krasan drvored i napravila dva-tri koraka.

Ležala je na travi koja se oko nje natapala crvenom bojom, u ljetnoj haljini na volane, razasute kose. Njen je hropac parao sablasnu tišinu iako je oko nje stajalo desetak zaprepaštenih, nijemih ljudi. Nad njom je stajao on, vladar njenog života i smrti, potpuno miran, s krvavim nožem u ruci. I dok je ona izdisala, čekalo se da jedan od okupljenih stigne do “papirnjaka”, najbliže tvornice koja je imala telefon. Pa dok je portir čuo priču, pa u nju povjerovao, pa nazvao hitnu…

Bilo kako bilo, kola hitne pomoći su dojurila zajedno s policijom, a zvuk zatvarača na vreći u koju su je strpali pamtim i danas…

Uvijek, ali uvijek kad prođem livadom koja to odavno nije, skrenem pogled prema mjestu gdje je okončan jedan život. Od livade nije ostala ni jedna travka, a mjesto užasa sakrile su lijepe katnice. Ulovim se kako poput čovjeka s nožem očekujem da ću je vidjeti negdje između kuća.

Lijepu, crnokosu, u ljetnoj haljini na volane.

Autorica: Snježana Vučković