Jedan park i jedan leš koji su me ostavili “bez daha”

Park

Rekoh već prije kako je kanal bio crta razdvajanja Kozari Boka i Kozari Puteva, a jedni drugima smo išli preko ‘mostića’, onog s kojeg su lastu skočili Pacov i Munja. Da se ta prirodna i ne baš mirisna granica obriše, pobrinuo se sam arkanđeo Bandić, a da na mjestu smrdljivog kanala iznikne prekrasna livada, pobrinula se majka priroda. Iako je Bandić zbog sumnjivog poslovanja oko ovog projekta zamalo osvanuo u prugastom odijelu, nama to nije smanjilo veselje. Posebno sad kad su na livadi osvanuli dječji parkovi i prekrasni sportski tereni..

Da bi bilo sasvim jasno zašto se i mi odrasli tako infantilno veselimo parkovima, potrebno je naglasiti kako smo nakon 50 i više godina dobili prve ljuljačke i tobogane. I prije nego li je park službeno otvoren, parkovi su bili puni djece, ali i nas odraslih kojima sline cure za ljuljačkama. Ja se, recimo, često pod okriljem noći i izgovorom da vodim dijete na igru, ljuljam do iznemoglosti a očima okolo šaram kao kameleon u strahu da me netko ne bi vidio. I ne treba to zamjeriti. Ljuljačka i tobogan bio je nedosanjani san moje generacije koja se samo tu i tamo iduć iz škole prošvercala u bokovčanski vrtić kako bi osjetila čari tobogana, pješčanika i ostalih divota za koje nas je Zagreb (nikad mu to neću oprostit) bezdušno zakinuo.

Al jedna sasvim slučajna vožnja busom od Kvatrića do kvarta, otkrila mi je da ovo nije prvi dječji park u našem naselju. Ispričala mi je to koju godinu starija od mene Ljerka dok smo se drndali kroz Heizelovu:

– Mi u 7. odvojku tih 70-tih čeznutljivo smo htjeli parkić, valjda je to prirodna potreba djeteta. Znali smo da ne treba čekat inicijativu Zagreba, a ni naših vječito zaposlenih roditelja. Zato smo zasukali rukave i u jednom dvorištu na stari, pokvareni kombi naslonili dasku, pa jurcali s nje kao s tobogana. I ljuljačke smo nekakve sklepali, ali preniske, tako da smo se juljali ležeći – priča nostalgično Ljerka s osmijehom od uha do uha.

Tog trenutka uopće nisam dvojila kako ću u kasne, noćne sate na nju naletiti u novom parku i uloviti je kako se ljulja k’o malo dijete.

I zaista, pogled na naše naselje sada (barem meni), oduzima dah. Jer, pamtim na koji mi je način prije oduzimao dah…

Bila sam treći ili četvrti razred kad sam na školskom dvorištu jela omraženi gablec – jabuku i kiflu. Pored mene je Zoran žvakao sendvič koji je ponio od doma jer je znao što škola četvrtkom ima na meniju. I dok sam se tako patila s kiflom zavideći Zoranu na njegovoj užini, zajedno smo promatrali događanja na kanalu koji je protjecao blizu škole. Policijska patrola je, naime, plovila čamcima kanalom i nabijajući nekim velikim kolcima po dnu tražila nesretnika koji se dan prije biciklom sunovratio u smrdljive valove. Sad dolazimo do dijela koji mi je oduzeo dah…

Na naše oči, izvukli su ogromno, podbuhlo i poluraspadnuto truplo, pa zaključili: To nije on! Sam Bog zna koliko se duša u tom kanalu utopilo i završilo u Savi, a da za njih nikad nitko nije pitao.

Sjećam se, ja sam od prizora ostala bez daha, a Zoranu je komad salame ispao iz usta. Zaista, prizor za pamćenje koji te tjera da još više uživaš u ovom pogledu koji imamo – sada.

Autorica: Snježana Vučković

Nema komentara