To što se radi u Zagrebu nigdje nema…

Ovoga ima samo kod nas! Rečenica je to koju malo tko nije izgovorio ili čuo uz obavezni dodatak “kako se vani takve stvari ne bi mogle dogoditi.”

Iako u većini slučajeva ta tvrdnja ne odgovara istini, ima situacija kada je i takva ocjena sasvim prikladna.

Skijašku stazu u centru nizinskog grada teško je naći bilo gdje osim kod nas. U skijaška natjecanja druge su nacije i gradovi prijavili svoje planine, a mi smo prijavili brdo.

Drugi su prijavljivali skijališta, a mi izletište. I dok su austrijska, slovenska, talijanska i francuska skijališta ostvarivala financijske pluseve, naše izletište nama je stvaralo uglavnom nemale rashode.

Sve zbog “nemale promocije za Zagreb i Hrvatsku”. Nikada nikome, osim organizatorima ako iskreno i njima, nije bilo jasno čemu trošiti novce na promociju Zagreba kao skijaške i zimske destinacije?

Hotelski kapaciteti na Sljemenu zvuče kao početak nekog vica. I ne nazire se kada će nas trbuh prestati boljeti od smijeha i na spomen ta dva kontradiktorna pojma.

Žičara koju smo imali ne radi skoro jednako dugo koliko se na Sljemenu održavaju utrke Svjetskog kupa.

Laik bi pomislio kako su žičara i skijaške utrke nešto što prirodno ide zajedno, ali zagrebački profesionalci znaju bolje od toga.

Zagreb se u kalendar skijaških natjecanja upisao zanesen pobjedama Janice i Ivice Kostelića. I jedan od lošijih dana u karijeri Milana Bandića koji se najtvrdoglavije zalagao da Zagreb sudjeluju u Ski kupu bio je sigurno onaj kada je čuo da se Janica oprašta od skijanja. A time i prerano od natjecanja po njoj prozvano Snježna kraljica.

Bez Janice uz nesretnog Ivicu, utrke koje traju dva dana na brdu koje nema nikakvih hotelskih i sadržajnih kapaciteta iznad grada u kojeg turisti slijeću samo na putu do mora.

U 10 godina Bandić nije poboljšao turistički i gospodarski potencijal Sljemena, ali zadnjih godina mu se dogodila Martina Bienenfeld i Advent u Zagrebu.

Odjednom Zagreb ima što ponuditi gostima zimi i to baš u vrijeme kada se održavaju utrke. I nešto što je bila ludost i eksentričnost odjednom dobivaju smisao. I tako treba gledati ovu revijalnu utrku u Bakačevoj.

Za razliku od one prave ova barem svojim gostima nudi i lokaciju na kojoj imaju što raditi i nakon što utrka završi.

Iako je ideja o održavanju utrke od Katedrale pa do Trga nastala zahvaljujući dobroj vinskoj karti restorana Manu u njoj ima više smisla, a i koristi, od ideje o održavanju utrka Svjetskog kupa na Sljemenu do koje je došla praktički ista ekipa. Ne bi čudilo da su tada bili trijezni.

O skijalištu u Bakačevoj više se pisalo, pričalo i prenosilo ovih dana nego o Crvenom spustu i glavnim utrkama. Dok su mišljenja kod nas podijeljena, mišljenja turista, medija i ljudi izvana su uglavnom pozitivna.

Što bi i trebao biti cilj. Ako Zagreb želi nastaviti sudjelovati u Ski kupu i osim ako se sve utrke ne mogu voziti u Bakačevoj, onda treba Sljeme pretvoriti u pravi sportsko rekreativni kompleks. Koji neće imati samo skijaške staze, nego svojoj visini i klimi i prikladnije nogometne i teniske terene, bazene i sportsku dvoranu. Izgradnja žičare se podrazumijeva.

To jelo i osobno volimo, ali besmisleno je ulagati milijune u manifestaciju uz koju prodajemo samo grah i kobasicu.

Zagreb ima što nijedan drugi grad na svijetu nema. Brdo prijavljeno u kalendar Svjetskog ski kupa i skijašku stazu od katedrale do glavnog trga.

Advent u Zagrebu osvaja nagrade i privlači sve veći broj turista. Nagrade se možda mogu sporiti, ali turistički i gospodarski plusevi ne.

Zagreb se ne sramoti ni ponudom. Gastronomski, audio i vizualno ona je svako godine znatno bogatija i raznozvrsnija.

I zato je ova snijegom zasuta Bakačeva ulica genijalna ideja ma kako god se do nje došlo i tko god je se dosjetio. Ona je uspjela u izvedbi i cilju. O njoj se priča. Naveliko i naširoko. Ona promovira lokaciju koju se isplati reklamirati. U vrijeme kada ju se treba reklamirati. Kada se na njoj odvija gospodarsko turistička manifestacija koja ruši sve rekorde.

A utrke na Sljemenu imaju smisla jedino ako će služiti da natjecatelje u pauzi utrka spuštaju do Bakačeve ne bi li ju promovirali selfijima po društvenim mrežama.

Od Sljemena treba napraviti pravi hotelsko sportski i rehabilitacijski centar kojeg će onda imati smisla reklamirati kroz utrke Skijaškog kupa ili od tih utrka odustati.

Ako u gradskoj upravi nitko ne zna kako, neka raspišu koncesiju i ostave privatnicima da razbijaju glavu kako ga puniti i činiti profitabilnim.

Dakle, Zagreb zimi ima i radi stvari koje nitko drugi na svijetu ne radi. Je li to zbog toga što smo od drugih luđi ili pametniji svatko će drukčije zaključiti, ali svi će se složiti da to u naš grad privlači sve više turista.

Umjesto da zdvajamo kako je do toga došlo, vrijeme je da razmišljamo kako da to bolje iskoristimo. Prostora ima napretek. Ne samo na Sljemenu, nego i u gradu tijekom Adventa. Zagreb nije lijep samo u centru. A glava Martine Bienenfeld nije usisala sve ideje u gradu.

Zagreb postaje turistički grad. I to nekim božićnim čudom kao zimsko odredište. Pa, ako će građani Zagreba to uopće prihvatiti i još to pripomoći trebali bi biti manje grintavi, a više veseli. Mogu i dalje vikati kako toga ima samo kod nas i nigdje drugdje.

Više s osmijehom, a manje s podsmijehom.