Zagrebe, ako su Maksimir tvoja pluća, Kozari Bok i Putevi tvoje su srce

Ljepota je, kažu, u očima promatrača.

Moguće, jer kad ja gledam na svoj kvart, vidim naše starce kako udaraju temelje kuća, vidim kako se šopamo snijegom na povratku iz škole, vidim zaleđeni potok pred vrtićem, vidim sebe s pletenicama i crvenim mašnama u kosi… Vidim povijest koju vi ne vidite…

Vi vidite bespravno izniklo naselje, neprilagođene dotepence koji su odgojili “nasilnike iz Kozari Boka”, kuće zamagljene tvorničkim dimom, vidite kvart bauštelaca (koji su, vjerojatno izgradili zgradu u kojoj živite), vidite ono što vam se servira i sudite po onome što ste “načuli”.

Rekoh već, Bandić nam je svečano otvorio sportsko rekreacijski park, a pritom je i održao govor u kojem sam, nekako, po prvi put osjetila iskrenost. Ili je gradonačelnik po prvi put poslušao savjetnike i upregnuo PR. U govoru se, naime, obratio našim roditeljima koji su u Kozari Bok i Kozari Puteve s velikim koferima došli prije više od pola stoljeća. Radili su, gradili, borili se protiv bagera koji su rušili mukom sagrađene kuće i usput rađali djecu. Na tome im se zahvalio Bandić i kazao da je park najmanje što im može dati, te uputio ispriku što se to nije dogodilo i prije. Jer “vi ste zaslužni za velebne zgrade i procvat grada, vaše su ruke mnogima pružile dom”, reče Bandić. Obratiti se radničkoj klasi koja je dovela unučad u park bio je jedan od najpamenijih Milanovih poteza. Pljeskalo mu se do besvijesti, a jedan od onih koji su ga gledali s obožavanjem bio je i moj tata. Kako i ne bi, konačno mu je netko odao priznanje što je bez ičije pomoći izgradio dom, iskopao kanalizaciju, uveo struju, sredio odvode, dovode, a onda za nagradu dobio uplatnicu s kaznom za nelegalne priključke.

Kako god, starija ekipa iz mog kvarta velikim je dijelom sudjelovala u izgradnji Zagreba. I ne samo to. Ono što se mukom gradi, ne da se tako lako. Zato se 90-tih ratnih godina moj kvart šarenio od maskirnih uniformi. Nije se čekao poziv. Trebalo je obraniti ono što se stvorilo, pa su se naši dečki raspršili po raznim brigadama i postrojbama. Crne Mambe, Pume, Tigrovi i 99 brigada popunjene su momcima iz Kozari Boka i Puteva. Dio njih je otišao u HOS, pa ravno u Vukovar. Neki se iz njega nisu vratili…

A kad smo već kod obrane doma, to ne prestaje ni danas. Najveće zasluge pripisujem mojim vrlim susjedama koje u maniri iskusnih lovaca sjede na dvorišnim “čekama” i bilježe kretanja nepoznatih po ulici. Ima ih nekoliko, a sve prikupljene izvještaje dobivaš odmah, po povratku s posla:

– Bili su ti ovi iz T-coma… Rekla sam da nemaju šta ulazit u dvorište jer te nema…

ili…

– Neki s crnim autom ti je jutros bio parkiran pred kućom, ali nije ulazio. Nisam uspjela vidjet registraciju…

Ovi ostarjeli Čarlijevi anđeli se, kao opake špijunke, često sastaju nasred ceste i misteriozno šapćući razmjenjuju informacije. Mi ih zezamo da su “na fejsu”, al kod njih nema šale. Ulica se obraniti mora. Jer – one su je izgradile i platile.

Izgraditi nešto i nikometo ne dati – e, to je ljubav i za to treba imati srce. A toga kod mene, u mom kvartu ima napretek i to vidiš samo ako se potpuno otvoriš i ako ispravno gledaš. Čarlijeve anđelice za mnoge bi bile babe-tračare. Meni su one “čuvarice doma”. Jer, ma što da ti se dogodi, smrt u obitelji, bolest, požar, besparica – nisi sam. Svi dišu kao jedan, svi pomažu kako mogu. I nitko ne osuđuje.

Onako kako nisu dali Hrvatsku, ne daju ni Zagreb, svoj park, svoju ulicu.

A što je to, ako nije ljubav?

Autorica: Snježana Vučković