Pamela Poldrugač: ‘Bude me sram nekih događaja i ljudi na naslovnicama’

Družili smo se jutros s Pamelom Poldrugač, mladom novinarkom i blogericom iz Novog Zagreba koja je svoj posao iz snova našla – na kruzeru. U dvije godine otkako plovi svjetskim morima, vidjela je svijeta koliko ga neki neće vidjeti za cijelog svog života. Najvažniju stvar koju je na svojim putovanjima naučila je da i nismo toliko različiti koliko to mislimo, bez obzira gdje živjeli, kojim jezikom govorili, kojem Bogu se klanjali ili koje boje kože bili.

Dobro jutro, predstavite nam se za početak?

Ja sam Pamela Poldrugač, diplomirana novinarka, food blogerica i već dvije godine putnica po zanimanju, iz Novog Zagreba.

Novinarka ste, time ste se i bavili, no sad radite na brodu, na kruzeru. Kako to?

Još kao studentica radila sam u turizmu, a kada sam nakon studija počela tražiti posao, nisam se ograničila samo na završenu struku. Nije ni moguće ograničiti se u traženju posla kod nas, gledaš široko i cijeniš svaku prigodu koja ti se otvori. U mom slučaju, za vrijeme probnog rada na jednoj lokalnoj televiziji, dobila sam ponudu za intervju koju nisam mogla odbiti. Bila sam jedina “scoutica” koja je na dan intervjua dobila i ponudu za posao. Tjedan dana sam vagala pozitivne i negativne strane posla “na sigurno/u struci” naspram nepoznatog. Nekad jednostavno treba zažmiriti i skočiti pa sam to i napravila. Nije mi žao.

Za koga radite (ako nije tajna) i kako vam je?

Radim za njemačku Cruise kompaniju AIDA koja s 12 kruzera plovi po čitavom svijetu. Otkad sam prije dvije godine počela ploviti pa sve do danas, ispunila sam snove koje nisam ni znala da imam, dobila podršku svojih rukovoditelja da napredujem, razvijam se, usavršavam jezik i vidim svijet.

A što konkretno radite?

Kako ga mi u timu rado nazivamo, radim najbolji mogući posao na brodu – organizaciju izleta. Odjel se službeno zove Shore operations, a moja pozicija “scout”. Točnije, zaslužni smo za organizaciju izleta “na zemlji” koje prodajemo gostima kruzera. Osim toga, pratim izlete, kontroliram kvalitetu provedbe i, naravno, uživam i učim o destinacijama zajedno sa svojim gostima.

Proputovali ste dobar dio kugle zemaljske, gdje ste sve bili i gdje vam je bilo najbolje?

Nevjerojatno je koliko se može u dvije godine vidjeti uz ovaj posao. Počela sam sa sjevernom Europom, Baltikom i Kanarima, a nakon toga nastavila sa sjevernom Amerikom, Karibima, jugoistočnom Azijom, Orijentom, pa sve do Jadrana i Mediterana. Nebitno da li su to glečeri na Grenlandu, norveški fjordovi, prašuma u Kostarici, pustinja u Jordanu ili šetnja NP-om Krka, najljepša sjećanja su mi na mjesta gdje je priroda gotovo netaknuta i trenutak kada vidiš koliko to gostima znači, koliko ih priroda opusti. Priznajem da sam bila ponosna kad sam vidjela isti sjaj u očima gostiju kada su otkrivali slapove Krke kao i kada su planinarili kroz prašume Kostarike. Na taj način naučiš cijeniti ono uz što si odrastao i shvatiš koliko je Hrvatska zapravo predivna, u rangu sa svime što ti čitav svijet nudi.

Kakav je osjećaj upoznati sve te zemlje, ljude, kulture, različitosti, i kako, nakon svega, gledate na Hrvatsku?

Oduvijek sam voljela različitosti pa su mi nove kulture i ljudi budili znatiželju i oduševljenje svime novime što bih naučila i probala. Prije odlaska na kruzer, pisala sam i food blog, pa sam na putovanjima sakupljala nove namirnice, začine i recepte koje bih kod kuće mogla isprobavati. Ljudi koje upoznaš i udaljenosti koje prelaziš stvore ti dojam da je čitav svijet daleko manji nego se čini i da je sve moguće. Samim time, ni problemi koji se događaju tisućama kilometara od moje kuće više se ne čine toliko dalekima. Sve je to tu blizu i svi mi zapravo živimo sa istim ili sličnim problemima. Često bih se upustila u razgovore s vodičima, taksistima, prodavačima na tržnici ili učiteljima u školi, da bih na kraju zaključila da svatko živi neku svoju životnu priču na svoj način, ali ponosno i snažno. Samo na kruzeru radi do 40 različitih nacija, ljudi različitih dobi, vjeroispovijesti, imovinskog stanja, radimo i do 14 sati dnevno, svaki dan, a sve to zajedno,u miru i slažući se jedni s drugima. Kad se vratim kući, otvorim novine ili upalim TV, sve te pozitivne, snažne priče polako nestaju, iako znam da i kod nas ljudi žive na isti ponosan i snažan način. Na žalost, te se priče ne vide u medijima. Bude me i sram kad vidim neke događaje koje sam propustila i ljude koji su vijesti na naslovnicama. Ne znam kako bih na sve to gledala da sam odlučila ostati i sama sastavljati te medijske sadržaje.

Nedostaju li vam dom, zemlja, prijatelji?

Kad si daleko od kuće, definitivno razumijem zašto se jave neki patriotski osjećaji. Reagiraš na svaku riječ hrvatskog, gdje god ju čuo, zaželiš se variva i domaćeg sira, kave s prijateljima i maminog pametnog savjeta. Vidiš kako sve nastavlja i bez tebe, a kad se vratiš, ne možeš očekivati da će sve biti isto. Ali kad me gosti na kruzeru pitaju gdje bih, od svih mjesta na svijetu koje sam posjetila, najradije ponovo ljetovala, moj odgovor je – u Hrvatskoj. I na Karibima.