Mostovi okruga Kozari Bok i jedan sasvim drugi Clint Eastwood

Moj kvart danas nema niti jedan most. A imali smo tri… Točnije, jedan most i dva “mostića”.

Dva su služila za prelazak mračne rijeke pučki prozvane “kanal”, a jedan je premošćavao bistar sljemenski potok koji je, ‘ko zna zašto i kako, zalutao u industrijsku zonu. Mostić preko potoka vodio je ravno u školu pa je, shodno tome, bio vrlo često mjesto naših obračuna. Debeli direktor kojem bi umjesto široke kravate zbog brutalnih metoda puno bolje pristajala svastika, redovito bi se osjećao prozvanim za rješavanje izvanškolskih sukoba, pa bi svojim kratkim nogama dotutnjao do mostića i efikasno riješio problem. Tako se između zbunjenih ribica kojima nije bilo jasno što rade u Kozari Boku, često zapraćkala pernica, bilježnica ili čak cijela torba koju bi “diša” bezdušno bacio u potok. Nakon šamara, jasno…

Preko drugog mostića, onog prekokanalskog, iz Kozari Puteva išli smo “u grad”. Za vidjeti svijetla velegrada trebao si proći ispit muškosti i zakoračiti na škriputavi, drveni i potpuno trul most. Meni je to uspijevalo jer sam zamišljala da sam Indiana Jones koji s bičem u rukama želi doći do ukletog hrama iako je poseban izazov bila kipuća cijev, također prepriječena preko kanala:

“Ajde, Snježana! Ako brzo pretrčiš nećeš osjetit da peče”, mamili su s druge strane Mladen i Dražen iz moje ulice, heroji koji su prešli preko šišteće cijevi iz koje bi povremeno eruptirala vruća para, a ispod koje je tekla mutna, crna voda.

Nakon ovog kukavičkog odustajanja za kaznu sam bila na kratko izopćena iz pikulanja, a kod trule kobile danima sam bila – kobila.

Osim dva mostića (i cijevi koju sam, ne znam zašto, uplela u ovo sjećanje), bio je i most. Sasvim ozbiljan, s vrlo ozbiljnom ulogom… On je spajao Kozari Bok i Kozari Puteve. Da, da… To je onaj s kojeg su lastu u kanal izveli Pacov i Munja, pa samo čudom ostali živi. Iako smo danima čekali da se zbog popijene kemikalije i fekalije izobliče u mutante, davno stečena imunost na bakterije je odradila svoje pa su tako izrasli u normalne ljude.

Ako ste i na tren pomislili da je ovaj okrug lošiji od onog holivudskog jer u njemu nema Clint Eastwooda, pogriješili ste. Niste u pravu ni ako ste pomislili da bi Clint mogao biti naci-direktor s početka priče. Pravi Clint skrivao se u liku izvjesnog Genzića, vlasnika većine zemljišta na kojem su se izrodili Kozari Putevi. Tako smo mi klinci iz 70-tih nepreglednu ledinu koju je on malo po malo parcelizirao i rasprodavao zvali Genzićeva livada. E, baš na tu livadu naši su nas roditelji imali običaj odvesti na igru, a vikendom bi se ponijela i dekica pa bi se ta druženja pretvarala u piknik. No, Genzić nije dao da “doseljenici” pohode njegovu nerasprodanu zemlju. Istina, bila sam premala da bih to pamtila, ali moja sestra i danas prepričava kako bi Genzić doprašio na neosedlanom konju, a na ramenu mu puška kojom nas je tjerao s livade.

Ovaj Clint Eastwood, osim što je imao posjede, pušku i konja, bio je strah i trepet nepozvanim gostima sa vrećicama smokija i reketima za badminton.

“Ide Genzić”, netko bi uzviknuo a onda bi uslijedio pucanj upozorenja nakon čega je nastalo skupljanje dekica u trku i paničan bijeg.  Neumoljivi, naoružani jahač tada nije ni slutio da će do početka 80-tih livadu prekriti stotine kuća, a mi ubrzo ostati bez izletišta.

Iako nisam sigurna da je Genzić vidio išta romantično u naša tri mosta, a ne vjerujem ni da je svojim jahačkim umijećem uspio zadiviti koju Meryl Streep iz Kozari Puteva, nešto mi govori da je autor Mostova okruga Madison bio inspiriran ovim veleposjednikom na konju  i našim mostovima. Kad malo bolje razmislim, čak sam i sigurna da je ova priča o Kozari Putevima ispričana na jednom od holivudskih domjenaka zbog čega je ovaj pisac i došao na ideju da napiše djelo koje ga je proslavilo!

Uprkos svemu, ja žalim.

Za mostovima.

Livadom.

I Genzićem koji je umro a da nije doznao kako ga je glumio Clint Eastwood.

 

Autorica: Snježana Vučković