Tužne vrbe u Kozari Boku ih još oplakuju…

Sve je izgledalo kao da se Svevišnji svojski potrudio kompletnu tugu ovog svijeta utrpati dijelom u Kozari Bok, a dijelom u Kozari Puteve. Osim što nam je uvalio tvorničke dimnjake iz koje je neprekidno sukljao dim i crnu rijeku otrovnog kanalizacijskog otpada, ispred škole su nam posadili tužne vrbe. Od svih biljaka i stabala na ovoj planeti, oni nama tužne vrbe…

Ipak, mi smo nekako uspijevali svu tugu i ružnoću nevjerojatnom lakoćom pretvoriti u lijepo. Ili barem podnošljivo. U kanal su se bacali plosnati kamenčići i organiziralo natjecanje u pravljenju “žabica”, a tužne vrbe postalo su centralno mjesto igranja trule kobile pod odmorom. Baš tu, pod tim vrbama, nakon dosta godina kad sam već poodrasla, vidjela sam ih zadnji put… Dva sretna dječaka, ispod dvije tužne vrbe…

Vješali su se o grane, smijali se, padali. Dva mališana, dva rođena brata, od iste majke i oca, s istom sudbinom.

A prokleta sudbina je htjela da im otac bude sumorni noćni čuvar, neke još sumornije tvornice, pritajeni nasilnik s legalnim oružjem i prelijepom ženom. Upravo njena ljepota uznemiravala ga je više od ičega. Ovaj je portir pomućenog uma duge, noćne sate kratio zamišljajući svoju ženu kako ga vara, zamjenjuje drugim, boljim, uspješnijim. Potpuno izgubljen, život im je polako i sigurno pretvarao u pakao, a svoju lijepu ženu držao u paničnom strahu jer ona je znala ono što mi nismo – da je njen muž i otac njene djece spreman ubiti.

Bilo je jako rano. Sunce se pokušavalo probiti do zamagljenog naselja, kad su se začule sirene hitne pomoći.

Šokirani susjedi su nijemo promatrali kako ekipa u bijelom iznosi tijela. Jedno, drugo, treće, četvrto…peto. Isfrustrirani noćni čuvar presudio je ženi, djeci, čovjeku kod kojeg su živjeli, a onda i sebi.

Ja sam naišla u trenutku kad su iznosili dvije male vreće. U njoj su bila sklupčana braća, dva beživotna tijela čije su dvije male duše sigurnost našle u granama tužne vrbe.

I sve, sve ružno u ovom naselju uspjeli smo pretvoriti u lijepo.

Samo priču dječaka čija imena od boli ne izgovaram ne možemo uljepšati.

Pokušavaju to još jedino vrbe. Ako se malo potrudite, možete čuti kako šušteći vjetar kroz krošnje nosi ciku i bezbrižni smijeh u zelenilo usidrenih malih, bratskih duša.

Autorica: Snježana Vučković