Glasnović bi rekao – moralne nakaze

Gledajući i, još gore, slušajući prepucavanja u Saboru proteklih nekoliko dana, svaki čovjek s imalo pameti se zapita – pa gdje mi to živimo. Sve to ne bi možda bilo toliko tužno da znamo da se bitke vode s težnjom ka dobrobiti države i naroda. No na kraju, ili barem tako ispada, sve se svodi na moć, položaje, novac i udobne fotelje u Saboru, Vladi i po ministarstvima. Država i narod svima od reda, ili većini, zadnji su na listi prioriteta.

Birali smo jednu Vladu, birali smo drugu Vladu, a čini se da ćemo i treću – u samo dvije godine. Za demokraciju je to ponekad i dobro, kažu stručnjaci, na taj se način demokracija i uči, ali nekako se čini da naši političari ne uče već ponavljaju iste graške, ponavljaju i ponavljaju.

Za oko tri tjedna na rasporedu su lokalni izbori. Deset kandidata predalo je dovoljan broj potpisa za svoju kandidaturu, a tu su i brojne liste za Gradsku skupštinu. Svaki od kandidata kune se da baš on ima čarobnu formulu kojom će Zagreb preobratiti u modernu europsku metropolu, kojom će riješiti problem otpada i prometa, smanjiti prirez, povećati zaposlenost, zainteresirati mlade-obrazovane za ostanak u Zagrebu, za dolazak u Zagreb, a ne odlazak iz njega.

Svi se kunu da je baš njihova lista za Skupštinu – najbolja. Da je pobjednička, da će baš ona osvojiti najviše mandata.

No četiri od pet najjačih kandidata, Milan Bandić, Anka Mrak Taritaš, Sandra Švaljek i Drago Prgomet, s listama se nisu proslavili.

Lista Milana Bandića, kao i ona 2013. godine, preslika je njegove 16 godina duge vladavine Zagrebom. Njegova je lista populistička.

Da ne duljimo, komentirao je jedan čovjek na Facebooku Bandićevu listu riječima: “Još mu nedostaju Mate Kapović i Dražen Keleminec“.

Upravo taj komentar najbolje opisuje skupštinsku listu Milana Bandića – pravi pravcati populistički čušpajz imena – poput Branka Lustiga, Ševka Omerbašića, Ane Rucner, Ljerke Mintas Hodak, Gordane Rusak, Sandre Perković i drugih.

Tvrdi on, to je lista ljudi s imenom i prezimenom, karijerom, postignućima. To je istina, ali je li to lista ljudi koji će se boriti za Zagreb, za Zagrepčane, koji će ukazivati na probleme s kojima se susreću stanovnici Kozari Boka, Brezovice, Podsuseda, Sesveta?!

Probajmo zamisliti dvostrukog dobitnika Oscara Branka Lustiga kako na skupštinskoj govornici govori o nedostatku kanalizacije i vodovoda u Brezovici ili vrhunsku violončelisticu Anu Rucner kako obilazi stanovnike Jakuševca koji se žale na nesnosan smrad s obližnjeg odlagališta. Ali to je posao gradskog zastupnika – biti glas građana Zagreba, ne biti čovjek s imenom i prezimenom, karijerom i postignućima, a koji ne mrda iz skupštinske klupe (kada se u Ćirilometodskoj uopće ukaže). Sandra Perković u prošlom je sazivu bila osoba s imenom i prezimenom, s postignućima, i to kakvim – no zbog toga nije bila ništa bolja gradska zastupnica. Dapače, bila je nikakva gradska zastupnica jer nije govorila, nije postavljala pitanja. Na sjednicama se nije ni pojavljivala.

Naravno, to ne znači da jedno ne može bez drugoga, ali to je slično kao da urednik proslavljenog TV voditelja pošalje da s tržnice izvještava o cijeni jabuka. Bi li on to odradio sa žarom i entuzijazmom, ili preko one stvari?! S druge strane, novopečeni novinar, tek izašao s fakulteta, objeručke bi se uhvatio u koštac s cijenama jabuka jer to mu je prvi zadatak, trenutno najvažniji u životu.

Vidjeli smo to u prošlom sazivu gradskog parlamenta na primjeru mladog SDP-ovog zastupnika Dominika Etlingera. U nepune dvije i pol godine koliko je proveo u Skupštini stasao je u ozbiljnog gradskog političara. Javljao se za riječ, postavljao pitanja, pronalazio teme, upozoravao na nepravilnosti. Nije ga imponirao stari iskusni lisac, gradonačelnik Bandić, pa se nebrojeno puta s njime žestoko dograbio, verbalno, naravno. Obilazio je gradske četvrti, družio se s građanima, slušao njihove probleme i trudio se pomoći im, preko stranke ili Skupštine. Dakle, s voljom, žarom i entuzijazmom radio je sve ono što se očekuje od gradskog zastupnika. Zastupao je građane koji su ga birali. Njegovu listu, doduše.

Naravno, moraš imati u sebi ono-nešto, ali moraš biti i voljan to raditi. A kud li veće predispozicije za postojanje volje od mladosti i neiskustva, želje za dokazivanjem i usponom u stranačkoj hijerarhiji. I u prošlom sazivu imali smo puno ljudi “s imenom i prezimenom”, s karijerama i postignućima, koji ni A u četiri godine nisu rekli, koji ni ne znaju kako stražnja strana skupštinske govornice izgleda. Jedna je spomenuta Sandra Perković, a tu je još i Davor Štern koji se rijetko javljao za riječ, koji gotovo nikada nije postavljao zastupnička pitanja. Josip Petrač, pak, jedan je od spomenutih koji ni ne znaju kako izgleda stražnja strana govornice i tako dalje.

Dakle, Bandić je sa svojom listom zakazao. Ne znači da ljudi s iste neće biti aktivni, ali kao ni godinu ranije, nije ni pokušao dati šansu mladim ljudima, mladima željnima borbe i rada, željnima boljitka za sve nas, za Zagreb. Umjesto toga, birao je imena-prezimena.

A zakazali su i u SDP-u. Spomenutog Dominika Etlingera “bacili” su na 23. mjesto na listi koje mu ni po najoptimističnijem scenariju ne donosi izravan ulazak u Skupštinu. Ući će on, tvrde kreatori liste, kao zamjena.

Vjerojatno i hoće, ali postavlja se pitanje – kakva se poruka šalje mladim SDP-ovcima?! Radite, trudite se, obavljajte ono za što ste izabrani časno i vrijedno, zastupajte svoju stranku, branite stranačka načela – i možda vas trener ubaci u utakmicu pred kraj drugog poluvremena, da osjetite malo travu. Ali samo možda.

Nećemo ulaziti u razloge takve odluke kreatora liste, poput onoga da je šef SDP-a Davor Bernardić uklonio buduću konkurenciju s puta, možebitnog izazivača, mlađeg pijetla u dvorištu. No što god bio razlog, poruka je odaslana, ona spomenuta.

Kako onda očekivati da ekipa u Saboru ima imalo dostojanstva, časti, hrabrosti, volje. Neki toga vjerojatno nikad nisu ni imali, a oni koji jesu – izgubili su te odlike vjerojatno tijekom političkih početaka, kada su od svojih stranačkih lidera naučili da ne uspije onaj koji radi, koji se trudi, koji vrijedi, već onaj koji je bliže liderovom analnom otvoru.

Gotovo identična stvar dogodila se na još dvije liste, onoj Sandre Švaljek i HSLS-a te onoj Drage Prgometa i HDZ-a.

Nezavisna borkinja za bolji i drugačiji Zagreb vrijednog stranačkog vojnika iz prošlog saziva, Alena Ostojića, stavila je na zadnje mjesto na listi – 51. O razlozima takve odluke ponovno nećemo špekulirati, no i u tom se slučaju pokazalo da se u hrvatskoj politici – trud jednostavno ne isplati.

Šećer na kraju HDZ-ov je Mario Župan, jedan od aktivnijih zastupnika u prošlom sazivu. Čest pred kamerama, čest za govornicom, Župan je otvarao teme koje drugi nisu. Prave teme, ne one o kojima je čitao u novinama, već teme do kojih je sam došao – razgovarajući s građanima ili obilazeći grad. Za sve što je kao gradski zastupnik napravio za svoj kvart, za svoj grad, HDZ-ovci su ga “nagradili” 37. mjestom na listi, koje ga ne vodi ni do Katarinina trga.

Najglasniji, najaktivniji i najvrijedniji zastupnik prošlog saziva, HNS-ov Tomislav Stojak, dobio je zasluženo – 7 mjesto na zajedničkoj listi SDP-a i HNS-a, koje ga sigurno uvodi u Skupštinu. No iako se čini da je dobio što je i zaslužio, više izgleda da je to utješna nagrada – kad već nije dobio ništa drugo, barem će ponovno u Skupštinu. Jer upravo je on trebao preuzeti zagrebački HNS nakon odlaska Dragana Kovačevića, no nije, preuzela ga je Anka Mrak Taritaš.

I onda se netko zgraža nad nedostatkom morala, nedostatkom empatije, nedostatkom obraza, nedostatkom muda nacionalnih naših političara – predsjednika stranaka, ministara, saborskih zastupnika. Pa gdje bi “zaradili” takve odlike kad se one od najranijih političkih dana, u najboljem slučaju, ne vrednuju. U najgorem – kažnjavaju. Sjetimo se SDP-ovke Aleksandre Kolarić koja se drznula uputiti kritiku velikom vođi Zoranu Milanoviću pa je promptno naglavce izletjela iz stranke.