Cigan sam, pa što?

Tu i tamo, prošećem se dijelom Kozari Puteva koji se inače zaobilazi u širokom luku. Dijelom u kojem sva pravila prestaju vrijediti, gdje se odvija ulični život, gdje šeću polugola djeca umrljana sladoledom, dijelom koji doslovno izgleda kao kulisa za film Emira Kusturice.

Onom dijelu kroz koji je poput Borata kroz lokve kročio Bandić, onog zbog kojeg su i Kozari Bok i Kozari Putevi dobili epitet – “ciganski”.

Nepošteno, u potpunosti. Znam puno zagrebačkih naselja koji se mogu pohvaliti istim ili čak većim brojem ovog nomadskog naroda, al nepošteno je, također, praviti se da ih nema. Ima ih i uopće se neću truditi biti politički korektna pa pisati o Romima nego ću ih nazivati Ciganima jer ako sam u nešto sigurna, onda je to činjenica da ih naziv Cigan niti malo ne vrijeđa:

“Dževade, jel’ se ti ljutiš kad ti neko kaže da si Cigan?”, pitam u jednoj od istraživačkih šetnji prljavom mahalom.

“Ciganin sam, al najlepšiiiiiii”, otpjeva mi u folk varijanti odgovor mali Cigo s dvije različite tenisice na nogama. Tu i tamo ih iznenadim posjetama, ali su se davno prestali čuditi “bljedolikoj” koja virka u dvorišta puna smeća. Neumorno žicaju da na svojoj “televiziji” objavim ovo i ono, a ja neumorno objašnjavam da radim na portalu, zezaju me da ugasim mobitel jer sam u “romingu”, padaju bračne ponude a sve kroz zaglušujuću buku orijentalnih narodnjaka.

“Što slavite?”, pitam okupljenu gomilu na prašnjavoj cesti.

“Ništa, subota je”, odgovaraju u čudu, jer tko još treba razlog za glazbu i ples.

“Imaju pravo”, pomislim, pa bacam oko na raštrkane kuće… Jedna od cigle, druga kao da je od kartona, trećoj fale prozori al gotovo sve imaju nešto zajedničko. Dvorišta puna djece s osmijehom od uha do uha. Nigdje sretnije djece nisam vidjela kao što je ima mahala, taj prljavi sokak koji opasno konkurira Jakuševcu, ta jedinstvena “aleja smeća”…

Tu je i Zehrina kuća. Lani me Zehra pozvala na svadbu.

– Đe si, ljepojko – iznenadila sam je s leđa, a ona se osmijehnula najšire na svijetu:

– Pa đe si, mačko? Jesi još na televiziji?

– Nisam na televiziji nego na portalu – kažem joj.

– Pa đe se to može kupit? Jel ima na kiosku?

– Nema, Zehra…Portal, internet, kužiš?

– Ahaaaa, kužim – kaže, a vidim da nema pojma.

Pa nastavi:

– Ja, evo, eure mijenjam, Jasmina ženim u petak!

Jasmin je jedan od 13-tero njene djece (bar mislim, tu sam prestala brojat.) Zehra ima 43, a u kontinuitetu je trudna jedno 20 godina. Neprestano. Iako mi se učinilo da i sad nešto nosi u tobolcu, nisam je ništa pitala.

– Hajde dođi u petak u šest snahu da mi vidiš!

– Ma, ne znam, vidjet ću – počnem petljat.

– Ma, dođi! Moj gost ćeš da budeš! Al nema alkohola, tako da znaš! To je muslimanska svadba- kaže i požali se kako je svadba u petak a njoj su “zubi gotovi u 10. mjesecu”.

– Vidiš? – otvori usta i pokaže ponosno na jedan jedini zub, četvorka dolje desno.

– Nego, jel imaš nekog jeftinog da mi snima svadbu?- pita me i pokazuje rukom kao da vrti kameru.

– Nemam- kažem joj.

– Aaaaaa, sestro, pa kako nemaš a na televiziji radiš?

– Ma, na portalu sam Zehra…

I eto, tako ponekad, ničim izazvana pročešljam mahalu u Kozari Putevima, pokušavam shvatiti zašto ne srede svoje živote, zašto ne uljepšaju svoje domove, pokušavam proniknuti imaju li tako brojnu djecu iz ljubavi ili pak zbog socijalne pomoći, trudim se rastumačiti jesu li sretni ili ne, ne prestajem ih propitkivati.

I manje – više mi daju odgovore na sva pitanja, al odgovor na pitanje koja je njihova formula za sreću još nisam dobila.

Ne vjerujem ni da hoću. Jer da bi bio bezrazložno sretan, moraš se roditi kao Dževad ili Zehra, moraš nositi različite tenisice, biti umrljan sladoledom i prestati zaobilaziti prašnjavu ulicu negdje duboko u Kozari Putevima.

Autorica: Snježana Vučković