Zašto Bernardić pretvara SDP u Cosa Nostru

Većina članova hrvatskih političkih stranaka svoje organizacije doživljava poput obitelji što često i sami javno ističu misleći pritom kako je to nešto pozitivno. Ali samo njima.

No, takav zlokobni pogled na politiku uništava Hrvatsku koja onda nije ništa više od običnog teritorija koji samo služi za generiranje prihoda i povlastica takvim obiteljima i njenim članovima.

Zašto bi doživljaj stranke kao obitelji bilo nešto loše?

Ako trenutna gosopodarska i društvena klima u Hrvatskoj nije odgovor dovoljan sam po sebi, onda se treba podsjetiti tko još, osim političara, svoje organizacije voli nazivati obiteljima. Naravno, to su kriminalci. A oni su po društvo najopasniji kada su udruženi u kriminalne obitelji.  Od običnih bandi takve je kriminalne organizacije puno teže razbiti i uništiti, a istovremeno su im moć, destruktivno djelovanje i parazitske potrebe neusporedivo veće.

Temelj njihove moći počiva na maksimi kako je obitelj iznad svega i svih. Iz te maksime proizlaze i glavna pravila ponašanja koja ih čuvaju od vanjskih utjecaja i neprijatelja.

Prvo i glavno pravilo je da se međusobne razmirice članova nikada ne iznose niti rješavaju izvan kruga obitelji. Koliko god iznutra bila posvađani, prema vani oni moraju izgledati jedinstveno i djelovati usklađeno. Tajne i prljavi veš se nikada ne iznose javno. Zato se, uostalom, talijanska mafija i naziva Cosa nostra ili Naša stvar.

Tko prekrši to glavno pravilo može očekivati samo jednu sankciju. Smrtnu. Iako naše političke stranke nisu krvave poput mafije ( barem još ne), znaju biti poprilično brutalne. Dobro je to osjetila Aleksandra Kolarić koja se usudila prekršiti to pravilo. SDP-ovcima nije bilo dovoljno samo to što su je izbacili iz stranke zbog javne kritike vlastite političke obitelji.

Salva uvreda i strastvena mržnja kojima je ta žena izložena i godinama nakon što se usudila na povredu tog pravila jednostavno je zastrašujuća. A proganjaju je njeni politički istomišljenici. Ne suparnici. Među članovima SDP-a kao da je otvoreno natjecanje tko će je gadnije uvrijediti, teže povrijediti ili žešće poniziti. I zato mnogima, pa i autoru ovog teksta, njena želja da se u takvu obitelj vrati djeluje naprosto mazohistička. No, osim što je izuzetno tvrdoglava Kolarić je očito, unatoč svemu, i poprilično optimistična. Ona vjeruje da većina članova SDP-a ipak nisu takvi.

Samo su manje glasni. Što nas opet dovodi do početka problema. Ako šute, što rade u političkoj stranci? Ili nemaju što reći ili se drže prvog i glavnog pravila svake mafijaške obitelji. Pardon, htjedosmo napisati hrvatske političke stranke.

Drugo pravilo koje čuva moć svih kriminalnih obitelji je da na čelu mora i može sjediti samo jedna glava. Sustav je strogo hijerarhijski s precizno određenim ovlastima, pravima i obvezama svakom članu. Savjeti se vođi mogu davati, ali odluke se ne smiju preispitivati. Njegova ili njena je uvijek konačna i zadnja. Sustav je to prekopiran od vojske kao najefikasnije i najubojitije društvene organizacije. Zato se oni najniže rangirani članovi mafijaških obitelji često i nazivaju vojnici što je termin koji za svoje članove bez funkcija koriste i u hrvatskim političkim strankama. Unutar obitelji nitko osim vođe ne smije samostalno odlučivati. Pa tako ni sam o sebi. Nema ostavki. Smije biti samo smjena i otkaza što je u većini slučajeva opet ujedno i smrtna presuda.

Uzmimo primjer Dominika Etlingera. On se drznuo dati ostavku na mjesto tajnika zagrebačke organizacije SDP-a, a da za to nije zatražio dozvolu stranačkog predsjednika. Pa mu sada taj predsjednik želi zabraniti da se kandidira za druge i više funkcije u stranci. Jer, vođu se smije ne slušati jedino ako ga se izaziva. Bitke za prijestolje postoje, ali se vode po rudimentarnom načelu: smakni ili budi smaknut. Ono što je u mafijaškim obiteljima nepisano pravilo, Davor Bernardić sada pokušava i formalno zapisati u statut svoje obitelji. Pardon, htjedosmo napisati svoje političke stranke.

Treće glavno pravilo svako mafijaške obitelji je kako njen član ne može biti svatko. Postoje obredi inicijacije i stroge i temeljite provjere za nove članove. Mora se u određenom vremenskom periodu dokazivati privrženost kriminalnoj obitelji ne samo kako bi se postalo njenim punopravnim članom nego i kako bi se unutar te obitelji napredovalo. A za napredovanje je taj obiteljski staž uglavnom bitniji kriterij od talenta ili sposobnosti. Što je i razumljivo. Obitelj čine privrženost i međusobna odanost njenih članova što se dokazuje i pokazuje jedino protekom vremena. Tu postoje izuzeci koji pravilo samo potvrđuju jer najviše nesklada, nesporazuma i nezadovoljstva unutar kriminalnih obitelji nastaje kada netko napreduje preko reda. I zato svaki takav koji je preskakao stepenice mora biti dovoljno sposoban i nemilosrdan da gunđanja i grintanja brzo uguši, a sklad unutar obitelji brzo povrati. I to svim sredstvima.

Iako u načelu član hrvatskih političkih stranaka može postati svatko, to u praksi nije slučaj. Ne postaje se član automatski potpisivanjem pristupnice nego tek nakon odobrenja nekog od stranačkih tijela. Obično su to najniže lokalne mjesne organizacije koje pri odluci hoće li nekoga primiti u članstvo imaju maksimalne diskrecijske ovlasti. Baš kao i mafijaške organizacije. Žalbe na njihove odbijenice su dopuštene, ali obično jalove.

U mafijaškim organizacijama su pravila primanja i napredovanja novih članova ipak jasnije postavljena nego u hrvatskim političkim strankama. I to bi Davor Bernardić sada htio promijeniti. Uvesti i tu malo više reda. Kako se ne bi više preskakali oni koju su godinama marljivo lijepili stranačke plakate i strpljivo se smrzavali na stranačkim štandovima. Pa nisu oni godinama dokazivali svoju privrženost i odanost stranci pa da, primjerice, ministar financija ili pravosuđa umjesto njih postane netko tko se za to vrijeme dokazivao jedino u ekonomiji ili pravu.

Prema novim izmjenama statuta SDP-a koje predlaže Davor Bernardić više ni nobelovac neće moći postati predsjednik mjesne organizacije SDP-a Špičkovine Donje ako prije toga po svom selu barem dvije godine nije lijepio po banderama slike stranačkih šefova.

U ovom tekstu spominjemo samo SDP i SDP-ovce iako su mafijaška pravila rada i ponašanja na snazi u svim političkim strankama. Možda i prisutnija i izraženija u HDZ-u, a osobito HNS-u.

No, SDP spominjemo zato što u toj stranci upravo traje rasprava hoće li postati još sličniji njima nego što su dosada bili.

Pokušali smo otvorena uma razgovarati sa zagovornicima uvođenja tih novih pravila u SDP kako bi vidjeli i pozitivne strane koje te promjene donose. No, od njih smo čuli samo argumente zašto su takva pravila bolja za SDP. Ne za ideje ili politike koje SDP zagovara ( ili bolje rečeno koje bi trebao zagovarati) nego za SDP kao organizaciju. I imali bi ti argumenti smisla kada bi SDP bio svrha sam po sebi, a dobrobit njegovih članova jedini cilj političkog djelovanja.

No, političke stranke bi trebale biti nešto drugo. One bi trebale biti forum za plasiranje ideja i politika pojedincima koji žele nabolje mijenjati cijelo društvo. Političke stranke bi trebale biti platforma za lakše djelovanje pojedinaca sa istim ili sličnim idealima. Kako bi u tom bili efikasniji, prema van moraju biti otvorenije, a ne još zatvorenije nego i što su dosada bile. Prema novim ljudima i idejama trebale bi stranke biti propusnije kako bi se brže i lakše iskristalizirale promjene i nove politike. Time možda slabe svoju organizaciju, ali jačaju svoje politike.

Bernardić, nažalost, sve više pokazuje kako mu do nijedne politike, ideje ili ideala nije stalo kao što mu je stalo do svoje stranke i svoje čelne pozicije u njoj. Bitno mu je samo što je dobro za njega i SDP.

A Hrvatska je na bolan i težak način naučila kako ono što je dobro za političke stranke i njene vođe, obično nije dobro za nju i za njene građane ( osim ako nisu članovi neke partije). Kao što nijednoj zemlji i njenim građanima nije dobro što je dobro mafiji i njenim članovima.

Bernardić želi uvođenjem novih pravila dovršiti transformaciju SDP-a iz političke stranke u političku obitelj. Što znači da oni koji nisu članovi ni njegove ni drugih političkih obitelji u Hrvatskoj mogu od budućnosti samo jednu stvar očekivati: pred vratima svojih domova i tvrtki nove nasilnike sa bejzbol palicama.

Pardon, htjedosmo napisati službenike sa stranačkim iskaznicama i značkama poreznih inspektora.

Da bi mafijaši mogli dobro živjeti, netko reket mora plaćati. Cosa nostra prosperira jedino od tuđeg novca.

Pardon, htjedosmo napisati kako političari prosperiraju jedino od poreza.

Sjetite se svaki puta toga kada vam netko o političkoj stranci govori kao o obitelji.

I kako se njihove “obiteljske stvari” vas ne tiču.

Njihove unutarstranačke svari su naš potrošen novac i ukradena budućnost.