Lakoća poživinčavanja

Bila je to tragedija koja je u meni mogla pronaći pravi odjek tek u godinama kada sam o tome mogao razmisliti. U ranom djetinjstvu bilo je nemoguće i shvatiti i razumjeti. Tek u zrelim muškim godinama shvatio sam taj odlazak čovjeka koji je shvatio da je sve gotovo i da nade više nema.

Ta pregnantnost zbivanja, suženost na mali prostor ljudske sudbine do te me je mjere uzbudila da mi se čini da čitav moj posao i sve ono što sam ja znao i osjećao o tragediji – sve se to probudilo u meni na jedan novi način.
Odjednom mi se učinilo da to što radim čitavog života, da je to samo potreba da ispričam vlastitu tragediju.

Tim rečenicama kreće ispovijest jednog muškarca kojem su za vrijeme Drugog svjetskog rata ubili oca i koji osjeća kako je to tragedija koja je trajno obilježila njega i njegov život. Osjećaj je to koji dijele i danas nažalost još mnogi iako više nije živ ni taj muškarac koji je u tom ratu završenom prije 73 godine bio još dječak.
No, kako god godine prolazile taj rat kao da se stalno obnavlja i kao da nam se stalno vraća. Ili se mi iz nekog neobjašnjivog mazohizma vraćamo njemu.
Zagrebu se tako vratio u obliku još jedne rasprave o imenovanju trga. Ovoga puta sporno je ime Envera Čolakovića.

Vilim Matula je pokrenuo moralno zgražanje i protivljenje prijedlogu da se trg nazove po čovjeku koji je svojevremeno bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj. Činjenica da je Čolaković, a i bilo tko drugi, obnašao bilo kakvu dužnost u vrijeme NDH ma što god na toj dužnosti, a i kasnije i prije radio u životu, za Matulu i Novu ljevicu dovoljna je da takve osobe od takve časti zauvijek denuncira.
U obranu svog oca ustao je Esad Čolaković istaknuvši da ni komunisti nisu osudili njegova oca niti u njemu vidjeli ustašu kao što to vide njihovi današnji ideološki sljednici.
Slijepi na bilo kakve nijanse, za Matulu i istomišljenike svi koji se za vrijeme NDH nisu odmetnuli u šumu i partizane bili su ustaše ili ustaški simpatizeri. Zločinci, a ne ljudi. Tu je njima stvar crno crvena.
Isključivost i potreba da se ideološke protivnike i mete dehumanizira te potpuno i trajno društveno ukloni raste nažalost podjednako i na desnom i na lijevom polu našeg posvađanog društva puno je veći problem od toga kako će nam se kakva ulica zvati.
Dječak s početka teksta imao je širinu koju nemaju ljudi koji danas tvrde kako štite i žrtvu njegovog oca.
Imao je i on, kaže, romantičarsku želju za osvetom i dočekao ju je kada je s majkom poslije rata svjedočio suđenju jednom od počinitelja.
-Nije znao što mu je sa ženom i pokušavao je sa lica predsjednika suda da pročita njenu sudbinu. Bio sam još dijete, ali to me je ljudski uzbudilo:zar je moguće da u jednoj životinji, doslovce u jednoj životinji, a on je tako i izgledao s jednim golemim vratom, postoje i neka ljudska osjećanja. Gledao sam ga, pratio njegove reakcije. Na njegovom se licu vidjela užasna borba.
On je imao nekakvu vražju dušu.
Borio se sa sazna što mu je sa ženom. Na tom suđenju nisam bio zasljepljen mržnjom. U meni je prevladavala dječja radoznalost za doživljaj jednog čovjeka i pokušaj da razumijem.
Pokušao sam da shvatim da li i jednoj tako poživinčenoj osobi može dogoditi i nešto ljudsko, nešto što i ja mogu da živim.
Nisam mrzio – prisjetio se dječak katarze koju je doživio, samo drukčije od one koju je očekivao.
Mnogi su tako prebrzo skočili i pridružili se Matuli u osudi čovjeka o kojem su znali samo da je jednu godinu bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj. Neki su svoje osude povukli nakon što su doznali kako je Čolaković bio i poslijeratno međunarodno nagrađivani književnik, nikada osuđivan niti optuživan ni od koga pa ni od komunističkih vlasti i čija je obitelj skrivala Židove u ratnom Sarajevu zbog čega su ga razmatrali za Pravednika među narodima.
No, većina je u svojoj osudi ostala dosljedna kao i u stavu da je netko uvijek ustaša ako je jednom bio ustaša, a ustaša je tako lako postati u njihovim očima. Kao što je komunjara ili četnik postati lako njima u očima njihovih ideoloških suparnika i ljudskih dvojnika.
Zabrinjava ta lakoća osuđivanja što se poput kuge širi ovim društvom. Zabrinjava ta tendencija poživinčavanja svakog tko se ne slaže s nama ili našom predodžbom čovjeka i svijeta. Zabrinjava puno više od imena na nekoj tabli.
Zabrinjava jer dovodi do lakoće ubijanja.
Do toga da neki dječak ostane bez oca.
A kad već raspravljamo o ulicama i trgovima ovoga grada, jednu tablu sigurno zaslužuje i dječak što je vidio čovjeka u zločincu koji mu je ubio oca dok ga mnogi ne žele vidjeti ni u književniku jer je bio kulturni ataše jedno kratko, ali krivo vrijeme i na krivom mjestu.

Izet Hajdarhodžić je to zaslužio i predstavama koje je Zagrebu podario i glumcima koje mu je odgojio. Zagreb mu se još nije za to odužio. Ali valjda će nam na dnevni red doći jednom i ljudi. Ako do tada preživimo životinjske rasprave.