Što će biti s cvjećarima s Cvjetnog trga – nitko ne zna. Ne znaju ni oni sami. Izjave medijima ne žele davati jer boje se da će, ukoliko nešto kažu, biti protjerani s mjesta na kojem zarađuju za život, neki od njih i nekoliko desetljeća. Što se od njih točno traži i zašto odjednom smetaju, ne znaju. Nikakav papir nisu dobili, kažu, nikakvo rješenje resornog gradskog ureda.

Solidarizirali su se s njima Zagrepčani. Došli su na Cvjetni trg s cvijećem u ruci, većinom kupljenim upravo od “Cvjetnih cvjećara”, i u 16 sati (i koju minutu) položili ga na beton. Poruka je to gradonačelniku Bandiću, komentirali su okupljeni, da bi bilo dosta njegove samovolje, njegovih suludih projekata namijenjenih probranom društvu – rođacima, stranačkim kompanjonima ili lokalnim tajkunima; poput Tome Horvatinčića kojega nitko i ništa, čini se, ne može spriječiti u naumu, postavljanju metalno-stakleno-drvene terase.

Iako je skup potpore cvjećarima s Cvjetnog trga trebao biti spontano okupljanje građana, nekako je sve odisalo i politikom. Stoje li iza svega određeni političari ili njihove stranke, ostaje nepoznanica, no puno je SDP-ovaca prodefiliralo Cvjetnim trgom, iako su oni sličnu akciju imali nekoliko sati ranije. Uz bivše SDP-ove ministre, aktualne saborske i skupštinske zastupnike, položio je cvijet i kandidat za predsjednika te stranke, ne onaj zagrebački već splitski, Ranko Ostojić. S cvijetom u ruci na Cvjetnom je bio i Puležanin Peđa Grbin. Osim SDP-ovaca, bile su na Cvjetnom i dvije kandidatkinje za gradonačelnicu, Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Tko god na koncu stajao iza skupa, poruka Bandiću je odaslana – ne diraj cvjećare s Cvjetnog trga. Hoće li je on čuti, pitanje je. Mnogo puta su se građani, aktivisti i političari bunili pa se sav trud pokazao uzaludnim. Prisjetimo se samo Britanskog trga – petnaestak tisuća građana potpisalo je peticiju, gradski političari svih boja stali su uz tamošnje obrtnike i građane, nije bilo medija koji barem riječju nije sve to popratio, a obrtnici su ipak morali spakirati kofere i reći zbogom mjestu na kojem su vrijedno radili svoj posao. Sada se na tom trgu “podiže” još jedna u nizu gradskih fontana, a pitanje je dana kada će i kumice morati otići. I one se boje, kažu – jer sumnjaju da će se njihovi štandovi s voćem i povrćem uklopiti u novu vizuru tog gradskog trga, Bandićevu vizuru.