Ganjajući Mirnu Šitum danas po glavnom gradu uspjeli smo doznati mnogo zanimljivih stvari. Iako smo htjeli čuti njen komentar na sjednicu Nadzornog odbora Holdinga o kojoj ona već danima šuti, u tome nismo uspjeli. Ali, doznali smo zato nešto puno zanimljivije i životno mnogo važnije. I usput smo razbili jednu veliku predrasudu.

Jednom ovisnik, uvijek ovisnik! – rečenicu koju smo vjerojatno svi ponekad čuli u psihijatrijskoj bolnici Vrapče ne priznaju za istinitu. Na skupu posvećenom borbi protiv ovisnosti, danas su to istaknuli više puta svi psihijatri, ali i kriminalisti, voditelji komuna, udruga za prevenciju i centara za resocijalizaciju.

To je, doduše, predrasuda, kako su istaknuli, koju su nekad i oni imali, ali protiv koje se sada aktivno bore. Ovisnost je bolest koju je moguće i potpuno izlječiti, a ne samo lječiti.

Nažalost, istina je da većina ovisnika u tome lječenju ne izdrži, ali ohrabrujuća je zato činjenica kako ih iz godine u godinu sve više u tome uspjeva.

Dirljiva i hrabra je bila jedna takva priča. Kao novinari smo često prisustvovali tiskovnim konferencijama na kojima su ljudi imali potrebu ( ili dužnost) da se poimence zahvale svakome tko im je u nečemu u životu pomogao, a kako se pri tome radi obično o besplatnim reklamama, mi već instiktivno čim to krene odlažemo olovku.

Očekivali smo to i ovoga puta kada je ravnatelj psihijatrijske bolnice Vrapče Vlado Jukić predao riječ suradnici doktora Ivana Ćelića, voditelja odjela za dualnu psihijatriju ( naime, relativno nedavno je otkriveno kako je više od 50 posto shizofreničara imalo u životu i problem s ovisnošću o opijatima pa se, da se laički izrazimo, njihovom lječenju mora se pristupiti dvojako).

Prvo smo ostali zbunjeni kada je ta suradnica imenom zahvalila doktorici koja ju je u komatoznom stanju dovela u bolnicu. Zatim smo ostali potpuno šokirani kada je ta ista žena, za koju smo bili uvjereni da je psihijatrica, zahvalila i socijalnoj radnici što joj je oduzela dijete. I to imenom i prezimenom potraživši ju pogledom u dvorani, a pritom je imala osmijeh na licu kao da joj zahvaljuje što joj je poklonila kolače. Tad smo već pomislili da smo ušli u krivu dvoranu i da su pacijenti navukli kute.

Ali, doktori Ćelić, Jukić i Mirna Šitum, koji su uz nju sjedili za glavnim stolom, gledali su je kao da im je potpuno jasno što ona to priča.

Žena je dalje nastavila nabrajati doktore koji su pomogli njoj i njenom suprugu i koji nisu odustali od njih ni kada su napustili bolnicu. Našli su joj i privremeni stan i nabavili novu odjeću. Poslali su je i na seminare u jedan katolički centar za resocijalizaciju. I tada je opet spomenula onu socijalnu radnicu koja joj je oduzela dijete. I opet joj se zahvalila.

Ali ovoga puta što joj je njeno prvo dijete i vratila. Sa suprugom je dobila i drugo dijete. Zahvalila se i Mirni Šitum jer joj je osigurala posao.

Čitatelji su možda brži od ovog novinara pa su možda i ranije shvatili kako se radi o bivšoj ovisnici. Zahvaljući programu gradskog ureda za zdravstvo ona radi danas u bolnici u kojoj se nekada liječila pomažući ovisnicima da se izvuku iz pakla raznih opijata. Izgleda vedro, sretno i ponosno. Nas je potpuno zbunila i dugo smo je gledali pokušavajući je zamisliti u opijumskoj komi. Nismo uspjeli.

A sada ćemo biti malo nepristojni, ali tako je uvijek kada sjedimo uz Zvonimira Šostara, još jednog našeg starog znanca iz politike, a trenutno zaokupljenog ravnanjem Zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar.

– Za ovo treba imati muda – došapnuo nam je Šostar dok se dvoranom prolomio pljesak.

I to jebena – instiktivno smo mu uzvratili, ali boljeg izraza se jednostavno nismo sjetili. Prepričavamo kako je bilo i nećemo se praviti fini.

Žao nam je jedino što nismo bili dovoljno profesionalni da zapišemo sva imena onih upornih ljudi koji su joj pomogli i od nje nisu odustajali. Od nje i tisuće drugih. No, to ćemo uskoro nadoknaditi jer ćemo, uz njenu privolu, objaviti i video te ispovjesti. Ona želi pokazati da nije jedina.

Hrvatska je, vjerovali vi ili ne, među prve tri zemlje u Europi po uspješnom lječenju od ovisnosti. A prostora za napredak ima napretek.

Glavni problem nije u doktorima, nego u svima nama.

Profesorica Mirna Šitum je istaknula zabrinjavajući podatak kako je prosječna dob kada heroinski ovisnici prvi puta krenu uzimati heroin 16 godina. A prosječna dob kada se ta bolest kod njih prepozna je 26 godina.

Dakle, okolina to ne primjeti čak deset godina. A radi se o najtežoj ovisnosti koja čovjeka potpuno razara i psihički i fizički. Ako njih ne prepoznamo među nama čak deset godina, kako je tek s ostalim ovisnicima koji svoju sklonost opijatima mogu puno bolje i lakše skrivati.

Od sljepila je opasnija samo predrasuda kako se ovisnici ne mogu potpuno izlječiti i kako se oni ne mogu uspješno resocijalizirati. To, istaknuli su svi govornici, jednostavno nije istina i to treba stalno ponavljati. Koliko god tu istinu isprva okolini bilo teško prihvatiti. Bilo je teško i samim doktorima, ali kao i sve predrasude, i ova se može razbiti samo edukacijom.

– Sjećam se svojih početaka u medicini. Radila sam u Hitnoj pomoći u Splitu, a kao što svi znate, Split je u bivšoj Jugoslaviji imao najviše narkomana. Stalno su nam ih dovozili u komi i mi smo bili očajni jer smo mislili kako im nema pomoći. Često smo imali i otpor prema njima jer su bili i dosta neugodni kada smo ih oživljavali. I znali smo kako će nam se opet brzo vratiti. Čak smo po njima znali i kakva je tada pošiljka stigla u Split, koliko je droga bila čista ili prljava – rekla je Mirna Šitum istaknuvši kako je zato izuzetno bitna i edukacija doktora u obiteljskoj medicini kojima obično ovisnici prvi dođu.

Sada ih barem imaju gdje poslati, a kada je Mirna Šitum radila u Hitnoj, to nije bio slučaj. Prvi odjel za lječenje ovisnosti u Vrapču je otvoren tek 1997. godine, a prije njega se ovisnost liječila samo u Vinogradskoj bolnici. No, za doktora Sakomana nema tko već ne zna.

Na odjelu za lječenje ovisnosti u Vrapču ima 32 kreveta i svi su stalno puni. Iako se taj odjel financira iz zagrebačkog proračuna, na njemu se liječe ljudi iz cijele Hrvatske.

– I tako će se nastaviti i dalje jer Zagreb nije samo centar Hrvatske. Zagreb je srce Hrvatske – istaknula je Mirna Šitum najavivši kako će gradski ured za zdravstvo kojemu je na čelu pobrinuti da to srce kuca i brže i jače.

Na skupu o ovisnosti u Vrapču je bilo lijepo vidjeti kako su se barem hrvatski psihijatri, ako ne već i ostatak društva, riješili tradicionalnog hrvatskog jala.

– Mi smo se još donedavno svađali i prepirali koji program pomaže, a koji ne. Trošili smo vrijeme na rasprave pomažu li komune, razne udruge ili centri za resocijalizaciju. Drago mi je kako je tih rasprava sve manje. Na jednom skupu u Močvari o ovisnosti gdje sam držao predavanje je tako bio i predstavnik one sekte Komayi. On je tvrdio kako ovisnost može izlječiti seksom. Kada sam ga upitao koliko je ovisnika izlječio, on je odgovorio dvoje. Ja sam mu rekao kako je i dvoje super. Bitno da je barem netko izlječio – slikovito je naglasio jedan psihijatar kako u borbi protiv ovisnosti trebaju svi surađivati i kako sve metode treba koristiti, ma kako neortodoksne bile, ako su efikasne.

Kako smo mi ovisni o politici, ipak smo odlučili sačekati poslije skupa Mirnu Šitum da je osim o njenoj ljubavi prema medicini pitamo nešto i o Zagrebačkom holdingu. No, Ivan Ćelić nije samo voditelj odjela za dualnu psihologiju nego i glavni tajnik zagrebačkog HDZ-a. Pa nam je prodao dvostruku igru.

Izvukao nas je van na zagrebačke štrukle, što je ovisnost koja je ipak bezopasnija i puno slađa od ovisnosti o opijatima ili politici. Iako bi doktori neke druge struke rekli kako i šećer polako ubija. Nas nije ubio, ali nas je zavarao. Dok smo između zalogaja pričali malo o rebalansu zagrebačkog proračuna, a malo o novim sintetičkim drogama koje pod nazivom osvježivača mirisa sve više truju i ubijaju našu djecu te pune krevete njegovog odjela, Mirna Šitum nam je zbrisala na drugi izlaz.

Doznali smo kako je morala otići pregledati Ivu Sanadera koji očito ima nekih dermatoloških problema. A na taj događaj nismo smjeli otići.

Iako bi jako voljeli. Što bi tek tamo doznali.