Kod Jože Bravara standardna ekipa. Iako je bio stalni gost, Ivo se ni te noći nije mogao otresti osjećaja kako tu ne pripada. Već je dosta popio i u glavi mu se malo mutilo. Ljudi su mu se obraćali, ali do njega glasovi nisu dopirali. Osjećao se kao suvišan čovjek. 

-Što si se pokunio? Živni malo! Pa nije nitko umro – trgne iz polusna Ivu gromki glas uvijek za zabavu raspoloženog Gogija. Da ga i nije čuo, osjetio bi ga jer Gogi svoje riječi voli pratiti snažnim muškim zagrljajima. 

Držeći čvrsto pod svojom desnom miškom Ivinu sada već zajapurenu glavu, Gogi je zafrkanstski lijevom rukom raskuštrao Ivinu sjedu kosu. 

Na užas svih svojih prijatelja, još otkako je vidio kako to sa Prvim gospodinom radi naša Predsjednica, Gogiju je to postao omijeni način pozdrava. 

I dok je pokušavao istrgnuti glavu ispod Gogijevog znojnog pazuha, Ivo je preko volje odgovorio kako razmišlja o Dostojevskom.

– Jel to onaj što sam mu ketering radio? – pita Gogi Ivu i ne čekajući odgovor odjuri dalje. Upravo je ugledao Zoku kako opet u kutu gostione vrti ture, a za stolom još samo jedna prazna stolica. 

Nije čak da je Gogiju bilo do besplatnog pića, ali ugledao je onog malog Bračanina i rekao sebi: E nećeš! Išao je Gogiju žestoko na onu stvar taj mali Jauk koji im se ubacio u ekipu, a da nije nikada turu zavrtio. 

Taman kada je Jauk zgrabio za naslonjač, bacio se Gogi ispred njega kao kakav kaskader, smjestio svoju pozadinu i trijumfalistički okrenuo glavu prema Jauku.

-Hvala druže! – reče bezobrazno Gogi i okrenu se Zoki. Jauk ga u prvi mah htjede lupiti po glavi, ali tada primjeti kako je Gogiju u strci ispao novčanik. Tiho ga pokupi i nezainteresirano ode do šanka. 

Dođe do Ive i šeretski mu namigne:

Što ćeš popiti? 

Ivo na to duhom potonu još dublje, a i prije nego što je stigao odgovoriti, zavibrira mu džep. Što je sada, pomisli on, jer na vibri mu je samo ljubavnica, a lijepo joj je rekao da ga večeras ne smeta. 

Hoćeš doći večeras u Vasionu – zasvijetlila je poruka na ekranu ajfona. Što je Vasiona, tipkao je Ivo dok se Jauku ispričavao što baš sada prtlja po telefonu. 

Ma nema veze, samo ti radi svoje, ali nemoj reći kasnije da te nisam nikada pitao – promrmrlja sav sretan Jauk bježeći što dalje od šanka. 

To ti je novi klub na Bundeku. Vlasnik ima dobre veze na policiji i oni jedini u gradu smiju raditi cijelu noć, opet zasvijetli Ivi na ajfonu.

Ne znam hoću li stići, obećao sam još jednoj ekipi da ću i kod njih svratiti. Javim ti se još – otipka Ivo brzo nazad. 

Dobro, samo nemoj misliti da ću te čekati cijelu noć. Ili da će te ovo čekati – stigne nova poruka Ivi, a zatim i MMS. 

Stisne Ivo na ikonicu Pikčr kad baš tada opet osjeti nečiju ruku na ramenu i nečiju glavu uz svoju. Nije valjda opet Gogi, pomisli Ivo i okrene glavu pa ugleda razgoračene oči. 

Zoka je širom otvorenih očiju buljio u njegov ajfon. Ivo brzo vrati pogled na ekran i shvati da se slika učitala. 

Oblije ga rumenilo i brže bolje pokuša tutniti mobitel u džep. No, bilo je već gotovo. 

Zoka je počeo vrištati od smijeha. 

-Hahahaha, jeste li znali tko je najveći jebač među nama? Vidite! Vidite!!! – derao se Zoka ne dopuštavši Ivi da makne mobitel. Čvrsto ga je primio za zapešće ruke u kojoj je držao kompromitirajući zaslon i poput trofeja mahao njegovom rukom zrakom. 

Pogledajte! Pogledajte! – derao se Zoka na sav glas dok je Ivo gubio i zadnje ostatke boje u obrazima. Tek tada mu sine kako mora da je tu negdje u ovoj gužvi i Mila.  Joža Bravar od sutradan mijenja vlasnika i stari je gazda pozvao sve stalne goste na oproštajni tulum. 

Ivo je panično počeo okretati glavu i kada je već skoro napravio rug glavom od 360 stupnjeva ugledao je dobro poznate oči za stolom kraj vrata. Za njenim stolom su sjedile samo žene i sve su mu se grohotom smijale gledajući Zoku kako ga još uvijek vrti na barskoj stolici pokazujući zaslon izdajničkog ajfona. 

Ona je bila nijema. Kao i njemu, i njoj je boja nestala iz obraza. Otvorila je nijemo usta i usnice su počele podrhtavati kao da će se ugušiti. Oči sleđene i pune pitanja. 

Ivi je odmah prošlo kroz glavu sve ono što joj je govorio još i sinoć: Uz ženu, ti si mi jedina. Obećajem ti, uskoro ću i nju ostaviti. Prolazile su mu te riječi kroz glavu dok je promatrao bol kako ispunjava njene oči. Nije to mogao izdržati. I pukao je. 

Istrgnuo je ruku iz Zokine i grubo ga odgurnuo. U gostionici je nastao tajac. Ivo se izgubio. Počeo je urlikati. Nekontrolirano. Stao je sve oko sebe vrijeđati, a najviše Zoku. Sasuo im je sve što ga je gušilo godinama. On je bolji od svih njih, a osobito tog napuhanka Zoke koji se ponaša kao da je neki šef ekipe. Derao se tako par minuta ili sat vremena, ne zna ni sam, ali Ivo je konačno izbacio sve iz sebe. 

Kada je završio i smirio se pogledao je lica oko sebe. Prvotnu zbunjenost su počeli mijenjati izrazi bijesa i gađenja. Ivo je brže bolje zgrabio kaput i izletio van od srama. 

Potrčao je do prve gradske aule i naslonio leđa na popišani kut stambene zgrade. Dignuo je glavu i duboko uzdahnuo da dođe k sebi. Kako ga je prolazila ljutnja, shvaćao je što je učinio. Pitao se hoće li mu ekipa ikada oprostiti. Najgore je bilo što se nije mogao sjetiti svega što im je izgovorio. Pa svi smo bili pijani, valjda se neće sjećati i oni, počeo se tješiti, a zatim mu je na um pala opet Mila. Nije više mogao biti sam i hitno mu je trebalo društvo. 

Sjetio se ekipe iz Alkulture. Oni su mu ionako uvijek bili draži za ruženje, ali se ekipa iz Jože Bravara pokazala korisnija za karijeru. Nije dugo tamo bio, ali to je valjda i razlog više da sada odem tamo, pomislio je Ivo i potrčao tako brzo prema Alkulturi kao da bježi od sebe.

A u Alkulturi samo Viola i Vaki. Ivo ostade preneražen. To je nekada bilo jedno od najpopularnijih mjesta u gradu a sada samo dvoje pijanaca za šankom. Nigdje nije bilo ni uvijek prisutne vlasnice, pa čak ni konobara Srećka. Viola se jednom rukom nalaktila na šank , a drugom rukom s ajpadom u ruci Vakija straši slikama nekog Mufa. On se brani kako je prekulturan za takve web stranice i s gađenjem okreće glavu. Viola od sreće urla i silom mu gura zaslon pred lice. U pijanom natezanju nisu ni primjetili Ivu.

Pita ih gdje je vlasnica.

– Otišla Vesna u klub za gentlemane. Slobodno joj ostalo jedno mjesto oko šipke iako bi ona najradije bila tajnica – pokušava frfljajući jezikom objasniti Vaki sve se više braneći od sada već otvorenih ljubavnih nasrtaja pijane prijateljice. 

Ne razumijem, zbunjeno će Ivo. 

– Pa propala je. Sutra dolazi novi vlasnik. Radila je oproštajni tulum, ali smo samo nas dvoje došli. Pa su onda i ona i Srećko otišli kućama, a nama su ostavili ključeve. Ostani s nama. Ovo će nam biti najbolja noć u životu. Možemo piti koliko hoćemo, a računi neće nikada stići – više pljuckajući nego pričajući objašnjavala mu je Viola dok ga je Vaki pokušao privući sebi u krilo. 

Ivo je pristojno odmaknuo Vakijevu ruku koja mu se počela spuštati po leđima i ljubazno se ispričao kako mora dalje. 

Izašao je van i sjeo na stolicu skroz u kutu natkrivene terase. Vrata gostione su još bila otvorena i iznutra je dopirala pijana cika Viole i Vakijevi povremeni vapaji: Nemoj!.

Ivo je uzeo mobitel i otvorio onu prokletu poruku koja mu je uništila život. Ukuckao je: Gdje si sada? i stisnuo replaj.

Buljio je u zaslon čekajući odgovor. Ne zna kada i kako je zaspao. Probudio ga je onaj dosadni Miki. 

-Profesore što vi radite ovdje? – ugledao je Ivo dobro poznato lice najpoznatijeg gradskog sakupljača boca. Miki je bio gradska legenda i misterija. Ivi je bilo fascinantno kako Mikija vidi po cijelom gradu s barem dvije prepune crne vreće pune plastičnih boca. Pitao se Ivo spava li taj čovjek ikada i kako stigne obići samo na starom trošnom biciklu udaljene dijelove grada. 

A što ti radiš Miki? Pa nema ovdje plastičnih boca, samo povratna ambalaža – bio je sretan Ivo da ga nešto može nasmijati nakon lude pijane noći. Tek tada je primjetio kako Miki nema u rukama vreće. U jednoj je držao neku drvenu tablu, a u drugoj čekić.

I gdje su ti vreće? Pa nisi valjda i ti odustao od rada? Ili si promijenio karijeru – svisoka malo Ivo podbode Mikija. 

-Ma profesore, prikupio sam ih dovoljno. Unajmio sam ovaj lokal i onu gostionu kod Jože Bravara ako ste za nju čuli. Ovdje će biti noćni klub, a tamo restoran. Već sam dogovorio sa svim taksistima da mi dovode mušterije. I vi ste uvijek dobrodošli – reće ponosno Miki i stade pogledom tražiti na što mi se mogao popeti kako bi zamijenio natpis Alkultura. 

Ivo je zbunjeno izašao van iz dvorišta u svježe zagrebačko jutro. Uto na zaslon opet stiže poruka. Sada se sjetila odgovoriti, pomisli ljuto Ivo, i kucne prstom po zaslonu da vidi što piše. 

OD BIRAČA NEMA JEBAČA zasvijetlilo mu je.