Među malo dobrih stvari po kojima ćemo pamtiti ovaj saziv Gradske skupštine nalazi se i jedna velika. Po prvi puta je gradski zastupnik bio i jedan Rom, odnosno Romkinja.

I nije Nura Ismailovski došla na Gornji grad kao predstavnica nacionalnih manjina, nego kao gradska zastupnica sa liste SDP-a. Tako se i ponašala.

Nura nije bila u Skupštini ono što je, primjerice, Milorad Pupovac u Saboru. Ona od svoje nacionalnosti ne radi profesiju. Ne skriva da je Romkinja, ali ne dopušta da ju to određuje više od toga što je i diplomirana farmaceutkinja i SDP-ovka ili, što je za ovu priču i najvažnije, prava Zagrepčanka.

Nije da se ona nije borila za bolji položaj Roma u ovom gradu ( uostalom, zahvaljujući i njoj je na zadnjoj sjednici donešena i povijesna deklaracija o njihovima pravima), ali nije samo to radila i nije se samo tim temama bavila.

A imala bi svakog prava i više razloga od Pupovca da se tako i ponašala. Jer, ako ijedna manjina u Republici Hrvatskoj za sebe može reći da su tretirani kao građani drugog reda, onda su to Romi. U predrasudama prema njima složni će kao braća biti i Hrvati i Srbi. No, nije bolje ni u ostatku Europe. Barem po tom pitanju ne zaostajemo za Zapadom.

Po cijeloj Europi oduzimali smo im slobodu i onda se čudili što nisu sretni u getima. Uzimali smo im što uz život najviše cijene ne bi li bili što sličniji nama. Ponosne nomade sa konjima i šatorima pretvorili smo u vlasnike blatnih straćara u naseljima bez struje, vode i nade.  

S njima plašimo svoju djecu dok njihovu tjeramo iz škola. I onda se zgražamo kada ih vidimo na raskršćima kako prose čim se upali crveno. Svojedobno sam radio priču o djeci prosjacima. U policiji i socijalnoj službi su mi neslužbeno rekli da priče nema.

– Nemate na cesti skoro uopće djece, samo odraslih i “Cigana” – “poučili” su me. Kada sam im rekao da su “i Cigani djeca” odgovorili su mi protupitanjem: a kamo bi onda s njima?

Kada sam ih pitao a što rade s drugom djecom koju su roditelji napustili ili ih zlostavljaju, odgovorili su da ih “u domove za nezbrinutu djecu voditi nema smisla jer oni od tamo ionako bježe???”. Zagrebačka policija već godinama zna za jednu kuću u Međimurju iz koje se djeca u BMW-ima i Mercedesima razvoze svakog jutra po zagrebačkim ulicama. Većina djece nije u nikakvom srodstvu sa svojim vozačima, ali policija ništa ne poduzima da ih spasi jer “kamo će nakon toga s njima”. I onda ćemo se zgražati kada i ta djeca postanu vozači djece kao da su ikada imali pravo na drukčiju sudbinu. 

Svaki novinar sanja neku priču koju bi htio napraviti. I svakome od nas taj je san drukčiji. Netko bi želio napraviti intervju s Obamom, a netko s Castrom. Netko bi želio napisati veliku reportažu, a netko razotkrtiti veliku korupcijsku aferu. A ja, i prije nego sam ugledao prvu fotografiju Damjana Tadića, sanjam da s njim napravim priču o čergama. Pisao bih ja tu priču i bez njega, ali samo s njim bi priča bila potpuna. Jer, Damjan ima rijedak dar da na licima snimi osjećaje, a ne samo crte. A o apsolutnoj slobodi koja na ovom svijetu postoji još samo u čergama piše sve na licima ljudi koji čerge čine.

Uvijek me zanimalo kako ti ljudi bez dokumenata tako lako prelaze granice i zašto su im djeca uvijek nasmijana i sretna iako nemaju ni zemlje ni države. Intrigira život tih ljudi koji putuju da putuju, a ne da nekamo stignu. No, najviše od svega me zanima kako oni gledaju na nas koji im tu slobodu želimo uzeti umjesto da im se poželimo pridružiti u životu bez banaka. Paradoksalno je da su u Europi čerge nestajale kako su nestajale granice. Manje je carinika, ali više policajaca, mjesta i cesta na koje se ne može konjima. Zato, ako ikada tu priču i napišem, vjerojatno će se zvati “Posljednja čerga”.  

Ovo s čergama spominjem jer, kako se “zahuktava” predizborna kampanja, taj san mi se sve češće vraća. Svakog dana barem nekoliko puta poželim da me čergari odvedu negdje do lipnja.

I zatim Damjana i mene vrate u grad u kojem će Nura opet biti zastupnica. Ali ne zato što je Romkinja. Ili zato što je žena. Nego zato što nas je sve časno zastupala i marljivo radila.

I samo zato.

Mi možemo puno naučiti od čergara. Oni nisu nikada nikoga diskriminirali. Iako su već 12 stoljeća proganjani po cijeloj Europi, mržnju nisu uzvraćali. Štoviše, sebi su primali one koje bi mi od sebe odbacivali ili koji bi im prilazili jer im se sviđao njihov način života. Oni nisu odbijali ni odbacivali nekoga zbog drukčije boje kože, vjere ili jezika. Uostalom, i kako bi? Kod njih nijedna vjera nije dominantna, a za svoju vlastitu naciju u svom jeziku nemaju čak ni imena. Riječ Rom ne znači isto na hrvatskom što i na romskom. Dok je na hrvatskom to pristojna riječ za Cigana, na romskom jeziku je to riječ za čovjeka.

A Nura se pokazala kao veliki Rom. I prema nama gadžama.