Iz kreativne radionice Jelene Bulum svake godine izađe nova ideja  koja, sudeći po broju i reakcijama gostiju pogađa urbane hedoniste na pravo mjesto: nepca uvijek spremna za finu papicu, grla za odlična vina i odličnu ekipu s kojom možete podijeliti svoje dojmove.

Zaljubljenici u sedmu umjetnost i vinoljupci već neko vrijeme bar jednom mjesečno posjećuju zagrebački vinski hram na Kaptolu – vinoteku Bornstein – i uživaju u programu pod nazivom Vino&Kino, gdje ih glavni krivac za cool party Jelena Bulum i uvijek nasmijani domaćini Doris i Ivana Srpek s pričljivim vinarima zajedno vode kroz svijet filma i vina uz poneki zalogaj.
Osim celuloidno-enoloških promocija, Jelena je prošlu subotu u suradnji s vinotekom Witrina u Vlaškoj ulici i uz pomoć Manuele Maras, gotovo odmah ispod Katedrale, pokrenula još jedan urbani događaj simpatičnog naziva Vinska faca poslije placa. Zapravo jednostavna ideja o degustaciji zanimljivih vina i jednostavnih jela koje predstavljaju sami vinari i proizvođači, umjesto odlaska na špicu i plenarnog zasjedanja u nekom od zadimljenih gradskih kafića očito je naišla na plodno tlo jer je Witrina bila dupkom puna, pa su mnogi iskoristili zubato sunce i zaposjeli nekoliko stolova ispred vinoteke. 
Na prvom post-placovskom druženju, Jelena je u goste pozvala istarskog vinara Nikolu Benvenutija i sjajnog primoštenskog garažnog vinara Ivu Matošina, te vlasnike OPG-a Nikolić čije kravice i ovčice slobodno pasu na obalama rijeke Korane i ekipu iz Zigantea koja je ponudila kanape sendviče s dimljenim boškarinom i rukolom, te čips od tartufa.

Vinarija Benvenuti iz malog mjestašca Kaldir vinskim je facama koje su s cekerima navratile nakon švrljanja po zagrebačkom Dolcu predstavila tri vina: svježu prošlogodišnju Malvaziju, Teran Anno Domini iz 2016. te kupažu terana nebiolla, tempranilla i merlota čije je ime efektan spoj geografskog podrijetla vina i njegove boje, Caldierosso (Kaldir + rosso), također iz 2016. godine.
U vinogradima koji se nalaze u vinogorju Zapadne Istre, nedaleko Motovuna, obitelj Benvenuti uzgaja tri najvažnije istarske autohtone sorte: malvaziju, teran i muškat koje na specifičnim mikrolokacijama terasaste konfiguracije na bijeloj zemlji uz posebne klimatske uvjete daju odličnu sirovinu za proizvodnju vrhunskih vina u kojima se ogleda obiteljska životna filozofija: vino je upravo onakvo kakva je i osoba koja iza njega stoji – u ovom slučaju, to su Livio, Albert i Nikola. Premda su gotovo cijelo desetljeće kasnije krenuli s proizvodnjom vina od istarskih perjanica poput Kozlovića, Coronice, Matoševića ili Degrassija, nakon relativno kratkog su vremena dali do znanja da ravnopravno pripadaju tom društvu…
Bazna prošlogodišnja Malvazija s kojom je započelo druženje faca s placa s vinima u potpunosti je ispunila očekivanja: izuzetno svježa, zelenkastožuto boje s istaknutim voćnim aromama tropskog voća i prisutnom mineralnošću već je sada harmonično, punog tijela i jakog okusa. Pitka je i zove na još! Pristaje uz fritaje, šurlice i fuže kojih ovaj put nije bilo, ali malvazija se, prikladno ohlađena uvijek može (po)piti i bez gastronomske pratnje.

Nikola Benvenuti u dobrom društvu

Prvu crvenu kupažu Caldierosso obitelj Benvenuti je proizvela 2015. godine, a berba 2017. je već osvojila srebro na Decanteru. Svježinu i tanine Caldierosso je dobio od terana i nebbiola, granatno crvenu boju i gustoću od tempranilla (španjolska sorta niskog sadržaja alkohola i kiselina, bogata aromatskim tvarima i bojom), a merlot je svojom mekoćom sve ujedinio u odlično uravnoteženu kupažu. Svaka se sorta odvojeno bere i vinificira, macerira 5-10 dana, nakon čega slijedi miješanje vina i odležavanje u velikim drvenim bačvama oko godinu dana. Dominiraju voćne arome (jagoda, malina i zrelo tamno voće), te cvjetna aroma ljubičice koje se vremenom razvijaju u mirise vanilije i origana. Pune, čak robusne strukture, a ipak je mekano u ustima i vrlo pitko. Mesna jela poput lungića na žaru s pečenom paprikom ili janjeće koljenica u umaku od majčine dušice prava su podloga za ovu moćnu kupažu, a i dimljeni boškarin nije bio loš izbor.
Iz vinograda Španjole – za istarske pojmove na velikoj visini (300 mnm) – dolazi još jedna prestižna etiketa Benvenutijevih: Teran Anno Domini 2016. I s teranom su već pobrali priznanja i na Decanteru i IWC-u i dokazali da se znaju uhvatiti u koštac s ovom pomalo divljom sortom čije kiseline nerijetko znaju stršiti i doslovno poput muka-mu-ježovih-po-iglicama bosti nepce. Zrele, sočne višnje s dugim retrookusom u kojem se osjete začini prava su okusna bomba, ali uravnotežena s kiselinama što mu daje harmoničnu strukturu. Anno Domini je teran koji je dozrijevao 24 mjeseca u hrastovim barrique bačvama, s velikim potencijalom razvoja u boci od bar desetak godina, ali već sada je spreman za uživanje. Osim janjetine, tune i steakova, ovaj Teran probajte i uz tartufe!

Ivo Matošin, Babić. Vinoljupcima i vinoznalcima dosta. Ivo i njegova kćer Maja Matošin jedni su od vinara koji još uvijek ulaze u kategoriju garažnih, ali ne zbog niskog standarda proizvodnji i slabe kvalitete, već isključivo zbog ograničenih količina izuzetno kvalitetnog Babića, istinskog mediteranskog terroir vina. Male količine za babić su gotovo pravilo jer je obrada vinograda izuzetno zahtjevna (zemljom škrti vinogradi u primoštenskom zaleđu teško su dostupni, malih, rascjepkanih površina), a prinosi izuzetno mali. No, zato je kvaliteta neupitna, jer otac i kćer proizvode vino koje u potpunosti ispunjava očekivanja od sorte koju karakteriziraju uravnotežene kiseline i ispeglani tanini.
Ivo je u Zagreb donio na kušanje 3 berbe: 2012. (Reserva), 2016. i 2017., toliko mladu da još nema ni etiketu. Imao sam prilike kušati i 2013. (osobno najbolju) i 2015. godinu i svaka me oborila s nogu – ne i doslovno jer su Matošini Babići, premda karakterni – lagani za piti. Berba iz 2014. godine ne postoji jer je godina bila iznimno sušna, a slična je bila i 2017. godina koja podsjeća na prvu berbu iz 2012., također sušnu. No tada je vinograd bio vrlo mlad i Ivo kaže da je to “nešto što se više neće dogoditi, tako nešto doživiš samo jednom u životu. 14% alkohola, ali s malo šećera jer su bobice bile poluosušene. U starijem vinogradu, šećera bilo bi i više od 30 grama po litri i dobili bi prošek.” Velika je razlika u odnosu na druge berbe, i za pravi doživljaj babića, ipak je malo preslatko.
No zato Babić iz 2016., premda još uvijek mladolik, već sad je tamno crvene boje, s prepoznatljivom višnjom na nosu, i definitivno je vino s predispozicijom da s godinama postane vrhunsko vino – u ovom je trenutku još prejakih aroma i voćno, što babiću ne pristaje, ali nisam baš siguran da će ga vinoljupci dugo čuvati u podrumima jer je toliko užitno da ga se ne možete zasititi.

Martina, Ivo i Jelena, face s placa

Berba 2017. godine, opet je zbog suše izuzetno malih prinosa, s dosta sladora i bit će još zanimljivija za nekoliko godina. Definitivno vino s potencijalom. Prošlogodišnja je berba bila odlična, godina s dovoljno kiše i sunca u izobilju, pa i nju vrijedi pratiti kada će se naći na tržištu.
Uz Babiće i ugodno čavrljanje s Ivom, Nikolom i ostalom ekipom koja je neprestano pristizala s placa, svi smo zadovoljno klimali glavama dok smo grickali famozni sir iz pepela Pepelko OPG-a Nikolić.

Vinarima i proizvođačima ovaj se put pridružio jedan zanimljiv gost: Boris Ružić, dizajner interijera i konceptualni arhitekt koji se svojim pristupom savršeno uklopio među ljude koje pokreću slične strasti – povratak korijenima, tradiciji i vrijednostima koje su od pamtivijeka dio njihovih podneblja.

Face s placa, nema druge nego put pod noge i na Dolac, a onda…, pa sad znate gdje trebate poći!