Dragi Zagrepčani, oprostite mi, hvala i volim Vas! Pisat ću i dalje za Vas

U Zagrebu nisam rođen iako sam u njemu začet. U njega sam doselio. I lagao bih kada bih rekao da sam ovaj grad odmah zavolio. Jer, ja volim svim srcem svoj rodni Slavonski Brod. Volio bih da tamo, kada vrijeme dođe, Sava odnese i moj pepeo.

Kako sam sebe lagao da sam monogaman, nisam si ni dopuštao da ovaj grad zavolim jer sam mislio da ću tako prevariti i izdati svoj Brodski Varoš, Jaraču, Veliki i Mali dol, Slavoniju 2, šljivike, vinograde, šamce i podrume…

Ali valja čovjek ako želi ostati čovjek prestati varati sebe i druge i spoznati pa i priznati uistinu tko je. A ja sam poligamist. Ne samo da volim Zagreb, Jarun i Vrbane volim ja i Bolivar i Memphis i Hickory Valley u Tennessseju.

To je najtoplija američka država gdje su ljudi ljubazniji i od Hrvata. Meni su otvorili svoju školu, srce i domove i na tome ću im biti vječno zahvalan. Ako ikada zatrebaju još jednog Dragovoljca, neka znaju da uz kockaste u ormaru čuvam i narančaste dresove.

Mjesta ovih dana radim i za zelenu odjeću jer se pripremam na let do Irske. Idem tamo ne da pobjegnem nego da naučim od boljih od sebe. Zanima me kako su Irci svoju zemlju učinili toliko bogatijom i sretnijom od Hrvatske. Nadam se kako će mi oni dopustiti da upijem to znanje, a zauzvrat sam spreman za njih raditi sve što od mene traže. Ponizno ću ih moliti da u svoje škole prime i moga sina čije srce i dušu ne bih dao štreberskom hrvatskom srednjoškolstvu.

Zbog njega najviše i idem. Da naučim njega i podsjetim sebe kako je to sanjati i razmišljati i na engleskom jeziku. I da pokupimo malo i irske buntovnosti. No, dok se mene bude pitalo, neću mu dopustiti da zaboravi hrvatski. Volio bih da što češće dolazi i da se jednom trajno vrati u grad u kojem žive i njegove sestre i majka, bake, djedovi, rođaci i prijatelji. Da obogaćen što širim znanjem zajedno s njima od glavnog grada Hrvata gradi ljepše mjesto i bolje društvo. To su moje želje.

Ali, izbor će biti njegov. Moje je da se izborim da izbora ima. Zato želim ići u Irsku. Ne trbuhom za kruhom. Nego mozgom za znanjem.

U Zagreb se i ja planiram što češće vraćati dok se jednom skroz tu i ne skrasim i kako bih uživao u cvjetovima onoga korova čije sam sjeme pod okriljem noći pobacao po zagrebačkim travnjacima. Ana Stojić Deban i njeni radnici to ne znaju, ali sada ću da im priznam. Posijao sam vam po gradskim zelenim površinama, a najviše oko Jaruna, sjeme prkosa.

Prkos ili tušt je samonikla biljka koja, jednom kada se posije, raste gotovo posvuda, pa i po pukotinama betona i asfalta. Kao svaki korov, jednom kada se proširi, teško ga je iskorijeniti. Obično cvate u proljeće predivnim cvjetovima, a plodovi su mu jestivi i vrlo ljekoviti. Bogat je vitaminima i antioksidansima, a osobito je dobar za bolesti srca, krvotoka i krvožilnog sustava. To bi, recimo, moglo zanimati našeg gradonačelnika.

Ako je prkos očistio moju krv od trombova, možda bi mogao i njegovu. Od kada ga sijem i jedem snažniji sam nego ikada, a nenadano sam dobio i moćnog saveznika.

Zato čitajte dalje jer dok Bog dopusti, ja ne namjeravam stati pisati. Jedino me On u tome može spriječiti. A imam i dugova za odraditi. Prema Vama, dragi moji Zagrepčani.

Ove stranice još uvijek postoje samo zahvaljujući novcu od od vašeg prireza. Za ono što ste plaćali mogao sam i trebao sam pisati ja puno bolje, više i jače. Ako mi dopustite, rado bih vam to nadoknadio.

Trudit ću se koliko mogu. Svim silama i znanjem. Onime što sam skoro zaboravio i onim što tek planiram doznati. Moj mozak, glas i prsti stoje vam na usluzi. Nemojte me, molim, samo tražiti da se prodam. Radije bih ostao budala. Voli vas vaš Dotepenec.