Antifašizam se ne može braniti fašističkim metodama!

Još od kada se ugasio Slobodni tjednik, najveća sramota hrvatskog novinarstva, nije bilo tako ružne, degutantne i morbidne kampanje kakvu ovih dana vode neki hrvatski „lijevi novinari i novine“ kako bi zaštitili zločince iz vlastitih redova, a osobito najstrašnijeg među njima – Josipa Broza Tita.

Digli su neviđenu hajku na policiju i ministra unutarnjih poslova jer rade svoj posao i istražuju masovne zločine. I iako je od pada komunizma prošlo više od 20 godina, bivši drugovi nam iz svojih podsljemenskih vila i dalje poručuju da nismo svi jednaki.

Po njima ratni zločin ne zastarijeva za nikoga osim za partizane.

Po njima za pravdu nikada nije kasno osim ako pravdu ne traži žrtva komunizma.

Po njima se i u obrambenom ratu mogu počiniti zločini osim ako taj rat nije bio onaj Drugi svjetski.

Po njima je svaki čovjek nevin dok sud ne dokaže drukčije osim ako taj čovjek nije ubijen od partizanske ruke.

Njima je svaka diktatura loša osim ako nije Maršalova.

Po njima treba isporučiti stranim državama i sudovima svakog Hrvata optuženog za zločine osim ako se taj Hrvat ne zove Josip Perković.

Njima je Franjo Tuđman diktator i zločinac u svemu osim kada priča o Titu; tada im je vrhunski autoritet na kojeg se pozivaju češće nego kurve na poštenje.

Po njima u Hrvatskoj i dalje žive dvije vrste ljudi: oni koji misle kao oni i svi Drugi.

Nekada su oni Druge koji bi usudili dovesti u pitanje komunističke dogme, jednostavno nazivali narodnim neprijateljima. Danas su vremena nešto složenija, pa su i oni morali posegnuti za raznolikijim nazivima. Doduše, i dalje im je drago nekoga nazvati ustašom ili fašistom po onoj primitivnoj logici: Ako nisi za Tita, onda si za Pavelića i onda si ustaša i fašist ( točnije bi bilo nacist, ali njih ionako činjenice ne zanimaju previše).

Oni ne dopuštaju mogućnost da drugima mogu jednako mrski i odbojni biti i Tito i Pavelić, i fašisti i komunisti. Kako su oni isključivi i uvijek biraju strane ni od drugih ne očekuju manje.

Za mene je, primjerice, izabrati između te dvojice isto kao da me pitate je li mi draži proljev ili govno. Pa, ako me već pitate, ja bih bez oklijevanja povukao vodu i za jednim i za drugim.

I tu dolazimo do ključnog problema. Kao u strašna crvena vremena, ne bi li obranili neobranjivo, agresivno su se počeli služiti polulažima i osobnim uvredama.

Jer tako kao brane antifašizam. A antifašizam je častan pojam kojemu nitko nije tako naštetio kao hrvatski "antifašisti". Da je antifašizam čovjek, a ne sustav vrijednosti, zacrvenio bi se od stida kada bi vidio tko se sve u Hrvatskoj nazivao njegovim imenom.

Ne može antifašist biti čovjek koji ubija ili zatvara druge samo zato što drukčije misle. Diskriminacija je diskriminacija. Nije ništa manje surovo niti išta više opravdano ubiti čovjeka zato što drukčije razmišlja nego ubiti čovjeka zato što je drukčije nacije, rase, vjere ili seksualnog oprijedjeljenja.

Nije smisao antifašizma biti na strani pobjednika nego biti na strani čovjeka. Ubijanje bez suda, osim ako se ne radi o nužnoj samoobrani, je zločin ma tko god bio žrtva. Ubijanje velikog broja ljudi je masovni zločin, a njegovi naredbodavci su masovni zločinci i nema toga što oni kasnije mogu učiniti da se u očima humanih ljudi od tih zlodjela eskulpiraju.

Ma da za svoju državu osvoje i pola svemira, a ne samo komad Jadranske obale oni u povijesti svoga naroda ne smiju i ne mogu ostati zapamćeni nikako drukčije nego zločinci. Da smo tu lekciju savladali nakon Drugog svjetskog rata, možda bi i Aleksandra Zec danas živjela među nama. Nema te ideje ili borbe koja može opravdati smrt djeteta. A u grobnicama što se iskopavaju zadnjih godina po Hrvatskoj ima i dječjih kostura vezanih bodljikavim žicama za ruke svojih roditelja.

Može li činjenica da za njihovu sudbinu i za njihovu pravdu nikoga ( osim njihovih obitelji) u Hrvatskoj nije bilo briga šezdeset i pet godina biti argument da nas onda ne mora biti briga i danas ( jer ipak imamo "važnijih" problema). Pa je li to stvarno nekrofilija ili je nekrofilija pišanje po njihovim grobovima izjavama da u tim grobovima nema tako nevinih žrtava kao što ih ima u premračnim sobama Jasenovca.

Može li to itko čista obraza reći za sve žrtve koje smo od naše savjesti skrivali po jamama da su zaslužili što su dobili. Znaju li oni što to pišu i govore sva njihova imena i prezimena i sve njihove sudbine?

Ne, njih za to nije ni briga. Braneći komunizam kojeg morbidno prekrštavaju u antifašizam, oni to rade da obrane ili svoje zablude u vezi tog sustava ili da obrane svoju ulogu u tome društvu u kojem su bili iznad Drugih. Kada komunisti inzistiraju da su antifašisti to ciljano rade da ogade taj pojam ljudima kojima je svaka isključivost strana. I zato Karamarko nije smio prihvatiti njihovu igru i odbaciti pojam koji je po svemu moralan. Antifašist se ne postaje plaćanjem članarine i antifašist nije doživotna titula. Pravi antifašist mora živjeti antifašizam cijeli život. I kao što nas je povijest učila, antifašist može postati i fašist. Ili komunist. Ili Ivan Fumić.

I zato su "lijevi novinari i lijevi mediji" na početku teksta stavljeni u navodnike. Nisu oni niti pravi ljevičari kao što nisu ni pravi antifašisti.

Pa isti urednici koji danas preko naslovnica brane Tita nekada su preko naslovnica ugaslog ST-a razvlačili liste hrvatskih Srba otvoreno pozivajući na njihov odstrel. Isti ministar kojeg danas demoniziraju bio je do prije svega par godina predmet njihovih panegirika kakve u tom obujmu o sebi nije mogao čitati čak ni Ivica Todorić. Je li se Karamarko doista toliko promijenio u ove dvije godine ili su istrage njegove policije došle preblizu njihovog gazde?

Jednom su pustili da im se sustav kojem su pripadali mirno uruši. Drugi put očito neće.