Beljin: Žao mi je, moja krv je nekome mogla pomoći

Liječnica mi je rekla da joj je žao i da shvaća moje namjere, ali da bi bilo bolje da to sad ne napravimo, ispričao nam je Staniša Beljin.

Srbijanski turist koji je prije dva dana bezuspješno pokušavao darovati krv u službi transfuzije šibenske Opće bolnice gdje su ga odbili uz obrazloženje da zakon brani darivanje krvi strancima, zove se Staniša Beljin i odlučio je ekskluzivno za Javno.hr ispričati svoju priču.

U Šibeniku sa suprugom, koja je vojvođanska Hrvatica, boravi kod obiteljskih prijatelja, Hrvata koji su 1992. godine bili prisiljeni napustiti vojvođansko selo Golubinci smješteno kod Stare Pazove i preseliti se u Šibenik gdje su se zamijenili sa Srbinom za kuću. Posjetili smo ih u petak navečer, nešto prije 21 sat, upravo nakon što su se vratili s kupanja. Staniša je dobro raspoložen, ali pomalo zbunjen nesvakidašnjom medijskom pažnjom, uz domaće kolače od maka počeo svoju priču:

- Čuvši po medijima kako u dalmatinskim zalihama nema dovoljno krvi, odnosno da traže da im se jave dobrovoljci, osjetio sam potrebu da upravo ja budem taj koji će dati krv. Kao dugogodišnji darivatelj, jer smatram se veteranom s obzirom na to da sam već 44 puta do sada dao krv, otišao sam tako u Zavod za transfuziju, ali uz svu ljubaznost, uz najbolju želju svih onih ljudi koji tamo rade, nije bilo načina da se to učini.

Kako je to izgledalo tamo, jesu li oni odmah znali tko ste i što ste?

Staniša Beljin Photo Ivica Lovrić

- Ja sam im odmah rekao. Sestra koja me tamo prva primila čak je napravila i test, ispunio sam onaj kontrolni listić s podacima koji su, naravno, anonimni, a tajnost je zagarantirana, sve je bilo uredno. Onda je ona otišla kod liječnice koja je, kad je čula da sam iz Srbije, rekla kako ne postoji način da stranac daruje krv – Zbog toga što ste vi Srbin, nemojte pogrešno shvatiti, ali ne postoji način da se da krv ovdje, jer postoji mogućnost, ako netko sazna da je dobio krv od nekog drugog državljanina, kao u ovom slučaju iz Srbije, da se neće osjećati ugodno i može se žaliti ili možda napraviti nekakav veliki problem zbog toga. Shvaćam ja vaše dobre i humane namjere, to je u redu i to je jako pohvalno, ali čini mi se da ne bi bilo dobro to da sad napravimo, rekla mi je doktorica, svjesna da sam redovni dobrovoljni darivatelj krvi, da sam zdrav i da najnormalnije udovoljavam svim uvjetima.

Kako ste se osjećali u tom trenutku?

- Pa dobro, ne može se reći da mi je bilo nelagodno. Ja sam ih razumio, shvatio njihove razloge. Žao mi je samo što nisam mogao nekome pomoći, ako bi to nekome pomoglo, a pomoglo bi sigurno.

Mislite, dakle, da taj zakon treba mijenjati?

- Pa sigurno. Ne samo ovdje, nego bilo gdje. Ako postoje dobri i humani ljudi koji mogu bilo gdje pomoći, zašto da im se to ne omogući. Ja sam imao najbolju želju. Ovdje sam kod svojih prijatelja koji su me zaista izvanredno primili i puno su učinili za nas ovdje i ja sam se želio na neki način revanširati, ne samo mojim prijateljima nego i drugim ljudima, svima.

Čujem da ste toga jutra pješice otišli do bolnice. Očito ste imali veliku želju s obzirom na to da je mjesto kod prijatelja gdje ste smješteni u predgrađu i da je trebalo nekoliko kilometara prijeći po najvećoj žezi?

-

Staniša Beljin Photo Ivica Lovrić

Da, ali nažalost, uzalud. Nije se moglo realizirati. No, ne zamjeram ja nikome, iskreno, nisam nikome ništa zamjerio niti sam se osjetio povrijeđenim, naprotiv, razumio sam njihove zakone. Možda takav zakon ili odluka postoji i u Srbiji ili nekoj drugoj državi, ne znam, ali nije to u redu i nije normalno. Jer prirodno je da si ljudi bar u ovakvim situacijama pomažu.

Čujem od vaših prijatelja da ste tijekom rata, u kojem niste htjeli sudjelovati kao vojnik, pomagali Hrvatima onih najgorih godina.

- Pomagao sam koliko sam mogao, nisam bio u situaciji da pomažem u nekim posebnim slučajevima, ali dobra riječ, dobar savjet ponekad mogu puno vrijediti.

Kako je bilo tih godina u nacionalno miješanim vojvođanskim selima?

- Bilo je to davno, najbolje je zaboraviti. Ekstrema ima svugdje, pa i dan danas. No, treba se ponašati ljudski.

Navodno ste i osobno politički angažirani?

- Nije da sam nešto baš sad angažiran, ali član sam Demokratske stranke, Đinđićeve stranke i zbog tog čovjeka, samo zbog njega sam i ušao u tu stranku i politiku. Samo zbog njega i smatram da je trenutno to najpozitivnija stranka koja će donijeti dobro ne samo srpskom narodu, nego i kompletnom okruženju. Naravno, kad bi sve stranke imale takav ili bar sličan program, bilo bi mnogo, mnogo manje problema. I svi oni problemi, kako bivši tako i oni trenutni, lakše bi se prebrodili.

Kakva je sad situacija kod vas, koliko je uopće različit život u Vojvodini od života na jugu?

- Sigurno da postoji, prvenstveno u kulturi, tradiciji, mada se puno toga promijenilo u zadnjih petnaestak godina. No, mi starosjedioci, mi stari Vojvođani trudimo se održati tu razinu kulture, međuljudskih odnosa i ponašanja uopće. Danas je to puno lakše nego prije jer bilo je puno problema od početka devedesetih, naravno, najviše zbog ekstremnih stranaka i općenito generalne politike koja se tada vodila u Srbiji. Srećom, to je vrijeme prošlo i iza nas je, i kamo sreće da je pokojni premijer i predsjednik moje stranke živ, bilo bi sigurno svima i lakše i bolje.

Photo kristian kunstek

Tijekom boravka u ambulanti, je li u ijednom trenutku bilo negativnih vibracija, jeste li na bilo koji način osjećali nelagodu zbog toga što ste?

- Ne! Sve je bilo vrlo ljubazno i korektno. Sestra koja me primila i vadila krv iz prsta, i tamo gdje sam ispunio test, sve je bilo vrlo korektno, kao i liječnica koja se ponašala profesionalno, ali i ljubazno, te mi je jako korektno objasnila da je to što me onemogućava u davanju krvi, nažalost, jače i od nje, a eto, pokazalo se, i od moje želje da podarim svoju krv Hrvatima.

Mislite li da ima takvih ljudi kojima bi smetalo da prime, primjerice srpsku krv?

- To je meni nepoznato razmišljanje, ja takvo što naprosto ne mogu zamisliti. Ne znam, ne vjerujem da ima takvih ljudi. Jednostavno nemam u sebi takve osjećaje, nikad nisam ni imao niti su mi se takva negativna razmišljanja pojavila niti u onim najtežim trenucima. Imam prijatelje među svim narodima iz bivših republika kao i drugdje, putovao sam po inozemstvu i nikad nisam naišao niti na jednu neljudsku situaciju, naprotiv, samo na razumijevanje.

Ako se zakon u Hrvatskoj promijeni kada dogodine dođete na ljetovanje, hoćete li dati krv?

- Naravno! Ako mi bude termin kao što mi je sada, jer točno se poklopilo da su prošla tri mjeseca od zadnjeg davanja, točno se poklopilo u trenutku kad sam čuo apel od vaših sredstava informiranja. Zašto ne bih dao, i to ne samo u Hrvatskoj, nego bilo gdje.

Danas ste glavna medijska zvijezda u Hrvatskoj, a i u Srbiji, želite li nešto poručiti?

- Da, važno mi je naglasiti kako ni u kom slučaju ne bih htio nekome napraviti problem, bilo kome, od prijatelja koji su me primili do divnog osoblja u bolnici. Želim sve najbolje toj sestri i liječnici koje su, ponavljam, bile vrlo korektne i ljubazne, s puno profesionalizma. Osjetio sam da im nije bilo lako reći mi da me moraju odbiti, ali morale su, osjetio sam u njima veliku nelagodu pa im nije drago što je situacija takva kakva je. One su imale najbolju namjeru, ali to što postupak ne zadovoljava, bilo je vjerojatno jače i od njihove želje, i od moje želje da dam krv koju sam počeo davati još kao gimnazijalac 1973. godine. Od tada sam je dao 44 puta i želja mi je da do kraja života ispunim kvotu bar do 60 puta. Nadam se da će se barem koja od tih transfuzija dogoditi u Hrvatskoj.

 

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TEKSTOVIMA:

Srbin? Ne želimo vašu krv dati Hrvatima

Ako su odbili jer je daje Srbin, to je rasizam