`Big Brotheri` multikulturalizma: Koga se nadzire i što o nama negdje piše?

Većina djece, barem dok sam ja odrastala, imala je luckaste fantazije da ih netko prati, da čovjek sa smiješnim šeširom u stopu hoda iza njih, ili da su pretjerano ljubazan prodavač u trgovini i kućanica koja je izišla u šetnju sa svojom „bebom“, zapravo ljudi iz KGB-a ili FBI na tajnom zadatku, ili iz bilo koje druge špijunske agencije, i da prate svaki vaš pokret (kao da ste tako očito opasni za nesmetano funkcioniranje samoga svemira, ili da barem oni tako vjeruju.) Psiholozi to nazivaju „sindromom dječjeg preuveličavanja“, kad dijete ima osjećaj da je sve što misli da je važno ujedno i središte svemira, pa tako i ono samo. To je bilo jednako zabavno kao kad umaknete agentu iza ugla, skrijete se iza nekog zaklona ili grma i gledate dok agent prolazi, zaboravljajući da ga je „nadmudrilo“ tek jedno dijete. Danas to više nije nimalo zabavno, pogotovo kad shvatite da ste stvarno bili praćeni i to ne jednom nego mjesecima i godinama.

Razmotrimo ovaj kratki odlomak: „STAPO je istu pratio stalno od ponovnog dolaska u Beč, poslije izdržane kazne u SFRJ, ali nije mogao da dođe do kakovih podataka koji bi ukazivali na njenu političku djelatnost... Naš broj: 57 37 .23.11. 1971. Rukovodilac V Sektora Josip Blažić“, - samo je jedan citat iz materijala u dossieru kojeg je o meni vodila jugoslavenska tajna policija. Kad sam ovo prvi put pročitala i prisjetila se nekih mojih „djela“, decidirano apolitičnih, zacrvenjela sam se od bijesa na pomisao da su oni i za to morali imati svjedoke.  Davno je to bilo kad sam zbog svađe s konobarom zvanim Toni u restoranu iza Zavjetne crkve bila izbačena van, a ti sveprisutni agenti mora da su se smijuljili mojoj ljutnji. Ma što misli – tko je ona? Samo izaziva nemire i gužvu i uznemirava ostale goste! Drugi put na Prateru, u luna-parku, jesu li bili i tamo prisutni, kad sam imala...? O Bože, kako je sve to ponižavajuće! Bilo je dovoljno loše da sam se toga uopće morala i prisjećati, ali pomisliti da se i drugi također toga sjećaju, da su to detaljno opisivali u tajnim izvješćima, da su i drugi mogli sebi jasno sve to predočiti... da su mogli potom o tomu pričati mnogim drugim ljudima, možda i svojim ženama ili kolegama, hihotati se na račun „američke djevojke“, njezinog skandaloznog ponašanja, njezinih smutnji i pretjerivanja... e, to je bilo nepodnošljivo. Uostalom, tko je uopće bila ta Amerikanka, što je o sebi umišljala? S druge strane, mnoštvo je tvrdnji, zapažanja, izjava i zaključaka u dossieru koji su bili potpune izmišljotine, manje uvjerljive nego da su napisali kako mi je iznenada izrastao dugi, dlakavi rep ili da su mi izbili rogovi, a sve u funkciji dodvoravanju kakvom šefu ili možda za napredovanje na poslu, za veću plaću. Dakle, koliko je, nakon svega, bila učinkovita ta zloglasna špijunska agencija, ako su joj djelovanja bila zasnovana na literarnoj maštovitosti agenata?   

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Razmislite onda što se događa danas u svijetu super tehnologije, i to ne zbog tobožnjih „sigurnosnih prijetnji“, nego građanima koji nikada nisu izrazili nijedno osobno političko mišljenje, ili sudjelovali u najmanjoj opozicijskoj akciji protiv „sistema“. Zadnje dvije godine, studija novinskih istraživača Washington Posta, „Top Secret“, otkriva fantastične detalje o neučinkovitosti sadašnje američke obavještajne birokracije, u post 9-11 eri. Svakoga dana, na primjer, samo Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) presreće i pohranjuje oko dvije milijarde pojedinačnih e-mailova, telefonskih razgovora i drugih komunikacija. Analitičari koji imaju zadatak analizirati dokumente i razgovore primljene od stranih i domaćih špijuna, pišu pedesetak tisuća obavještajnih izvješća svake godine, a tek manji dio ih se ikada uopće i pročita! Osim toga, postoji oko 1.271 Vladina organizacija i 1.931 privatna tvrtka koje trenutačno rade na programima vezanim uz protuterorizam, domovinsku sigurnost i obavještajni servis na oko 10.000 lokacija diljem Sjedinjenih Država, i k tomu još golem broj pojedinaca, 854.000, s dostupom za najtajnije informacije. (Usput rečeno, jesu li pronašli Bin Ladena?) Prema izvješću, u Washingtonu i okolici, „33 kompleksa zgrada za potpuno tajni obavještajni rad još su u izgradnji ili su izgrađeni od rujna 2001. godine. Zajedno zauzimaju oko 17 milijuna četvornih metara prostora.“ Puno za špijunažu ali odlično za birokraciju. Izgleda da se čak i američki ministar obrane Robert Gates slaže da je to pretjerano:“Nakon 9. rujna, kad smo odlučili napasti nasilnički ekstremizam“, naveo je u nedavnom interviewu, „učinili smo ono što obično činimo u ovoj zemlji...takav je naš stav, kad nešto vrijedno radimo, onda vjerojatno i pretjerujemo, napravimo više nego što treba.“ Može biti da je zbog toga pokojni senator Ted Kennedy, jednako kao i šestogodišnja djevjočica, završio na nevjerojatno rasprostranjenoj u SAD-u „no fly list“, a koja navodno sadrži imena koja su potencijalne prijetnje i opasnosti za zrakoplovnu sigurnost (neki kažu njih preko 40.000). Ako postoje dokazi da su opasnost, zašto ih onda ne uhite? Ako pak nemaju dokaza, zašto im ne postave zamku, i kad padnu u nju, neka ih onda hapse?

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Google, mamutska internet tražilica, najbolje regrutira od svih. Prema nedavnim medijskim izvješćima, ta kompanija je zajedno s CIA investirala u internet projekt, „Snimljena budućnost“, da bi „kontinuirano skenirala tisuće novih publikacija, blogova, raznih izvora podataka, trgovinske publikacije, Vladine web stranice, financijske baze podataka i još mnogo toga... prosijavaju milijune postova i razgovora na blogovima, YouTubeu, Twitteru i Amazonu da bi „stvorili stvarne i u realnom vremenu dossiere ljudi... integrirani su s Google Earth... koji će im omogućiti u stvarnom vremenu pratiti lokacije ljudi ili grupa unutar ukupne dokumentacije dossiera.“ Njemački Handelsblatt nedavno je istaknuo da „Google zna više o tebi i meni nego što su KBG, Stasi ili Gestapo ikada mogli i sanjati.“ Nije čudno da su se Nijemci tako usprotivili uvođenju Google Street View servisa koji bi mogao na zaslonu cijelom svijetu pokazati obiteljsku kuću svakog Nijemca, a isto tako i automobil parkiran pored ceste, stanje nečijeg dvorišta, grmlje, cvijeće pa čak i dizajn nečijih zavjesa.

Možemo li iz ovoga doći do glavne poruke i korisnog znanja, koje bi moglo biti sublimirano iz spoznaje da je u današnjem svijetu Big Brother kloniran u tisućama možda i u milijunima? Možda je sve to osuđeno na propast, i svaki drugi sustav koji misli da ovisi o identifikaciji jednog, pojedinačnog, nepobitnog „neprijatelja“. Zašto?  Jer oni koji moraju vršiti identifikaciju morali bi sami imati iste ili bar slične političke, moralne, filozofske, drustvene, i vjerske kriterije, a kako će ih imati, hrpa multikulturalne Big Brothers zvanih Ahmed, Mishuko, Federico, John, Fyodor i Wolfgang. Comprendo? Verstehen Sie? Joj, mislim, jeste li sada shvatili?