Boje se Stipe zbog vlastitih slabosti

Tko to ne bi razumio? Kako se pomiriti sa skrovitošću sjene kad si punih dvadeset godina bio obasjan suncem? Kako biti umirovljenik koji se zabavlja igranjem šaha, ili u ovome slučaju golfa, kad si u posljednja dva desetljeća bio predsjednik najprije jedne savezne države koja se baš u tom trenutku raspala, pa predsjednik vlade jedne mlade države koja se iz tog pepela uzdignula, pa predsjednik parlamenta te iste mlade države koja se borila za slobodu, pa predsjednik same države i to punih deset godina? Tko bi nakon takvog intenziteta mogao prihvatiti da više nije važan, da nije čimbenik, da ne odlučuje o ničemu i da ga se dnevno ne pita za mišljenje o nečemu?  

Da, zapravo nije teško shvatiti motive Stipe Mesića da se makar poigra mogućnošću kandidiranja na nekim od predstojećih izbora. Sama najava mogućnosti da bi se mogao pojaviti na izborima za gradonačelnika Zagreba u svibnju 2013. ili, o čemu se puno ozbiljnije spekulira, na parlamentarnim izborima potkraj 2011. uzburkala je duhove. Andrija  Hebrang bi se iselio iz Zagreba. Ivo Jelušić mu savjetuje da ne pada s konja na magarca, jer ipak je bio šef države. Milan Bandić odmahuje rukom. „To nije vrijedno komentara“, kaže. Premda većina ne vjeruje da Mesić ozbiljno razmišlja o političkom angažmanu, zapravo se pribojavaju da je zbilja mrtav ozbiljan.

No, nije problem u tome što bivši predsjednik države razmišlja o povratku u aktivnu politiku iako se brzo približava osamdesetoj godini života. I kardinal Joseph Ratzinger u tim je godinama, uostalom, postao papa i preuzeo vođenje zahtjevne vatikanske politike. Samo bi dobni rasisti, dakle, rekli da su u Mesićevu slučaju godine problem i da gazbog njih treba isključiti iz igre. Problem nastaje kad se počne razmišljati što novo i svježe on može dati hrvatskoj politici. Može li unijeti nove ideje u parlamentarnu politiku? Može li biti dobar gradonačelnik Zagreba? Odgovori na oba pitanja su negativni. No, ni to ga, naravno, ne eliminira iz kvalifikacija. Hrvatska je demokratska zemlja i pravo na kandidaturu ima svatko tko udovoljava ustavnim i zakonskim kriterijima.

Ako je, dakle, Mesić star, ako je već pokazao sve što zna i ne može donijeti novu energiju, postavlja se pitanje zašto u velikim strankama strepe od njegove kandidature. Ako je tako nekvalitetna roba, valjda će to kupci, odnosno birači, prepoznati. Ili se u strankama boje da možda i neće? U recesiji prođu ima svakakva jeftina roba iako je sumnjive kvalitete, a u Hrvatskoj recesija nije zahvatila samo ekonomiju. Hrvatska je već dugo u moralnoj i političkoj recesiji na koju respektabilne stranke nisu pronašle odgovor. Štoviše, svojim su ponašanjem i kadrovskom politikom kroz koju su se etablirale mnoge nekompetentne i poluobrazovane kreature pridonijele takvom stanju. I zato se boje Mesića. Znaju svoje slabosti. Znaju svoje ljude. Znaju kakav rejting imaju u javnosti. Deset godina Mesić je bio najpopularniji političar. Ta mu je popularnost danas velik kapital. Iako je bivši predsjednik, u Hrvatskoj ima dovoljno ljudi koji bi glasovali za njega jer im se čini da je on uvijek bio na strani maloga čovjeka. Zanemarili bi i to što bi se na listi iza njega skrili ljudi koji sami ne bi nikad mogli ući u visoku politiku.    

Nije problem, dakle, hoće li se Stipe Mesić kandidirati na izborima za Sabor. Nije tragično ni to što koketira s mogućnošću da se u 80.-toj godini života prihvati vođenja milijunskog Zagreba, iako u nekim njegovim zabitijim dijelovima vjerojatno nije ni bio. Tragično je to što bi dobro prošao unatoč političkim manjkavostima koje je pokazao, dobi u kojoj čovjek u pravilu ne preuzima nove poslove nego svodi životnu bilancu i ljudima koji bi ga pratili na tom putu zato što sami vrijede malo. Tragično je to što su se političke stranke toliko kompromitirale ispraznom retorikom da se prosječnom čovjeku može učiniti kako mu je stvarno čovjek na zalasku jedino rješenje i kako mu državu (ili glavni grad) može popraviti iako više ne stigne popraviti ni propuste u vlastitom životu.