Crni kapital u medijima- premijerkina velika hrabrost ili velika naivnost

Ili je vrlo hrabra i 'naoružana' informacijama koje javnost ne zna, ili je totalno naivna i brzopleta. Na tim se polovima smješta inicijativa premijerke Jadranke Kosor da se upravo na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost ispitaju indicije o ulasku sumnjivog kapitala u vlasništvo nekih medija.

Povod je, po nekima,  tjednik za kojeg se sumnja da je u vlasništvu pripadnika crnogorske mafije.  Konkurentski tjednik međutim, u vlasništvu je domaćeg poduzetnika s desetak kaznenih prijava. Profil ostalih vlasnika hrvatskih medija, znanih i prikrivenih, također je vrlo živopisan.

Vlasnik jednog uglednog dnevnika tek je nedavno pušten na slobodu, poslije višemjesečnog istražnog pritvora. Tajni suvlasnik jednog drugog lista, u bjekstvu je u susjednoj državi nakon što mu je ovdje dosuđena zatvorska kazna. U sličnoj je poziciji i regionalni list iz Slavonije, a vlasnici istarkog pandana zaradili su kaznene prijave zbog nezakonitog izvlačenja novca i varanja vjerovnika. U trećem regionalnom listu poslovanje navodno proučava financijska policija...

Bizarnostima u vlasničkoj strukturi hrvatskih medija tu nipošto nije kraj. Znamo li točno tko su vlasnici dviju privatnih televizijskih kuća s nacionalnom koncesijom, ili će nekome biti iznenađenje ako kažemo da u jednoj od njih, suvlasništvo s njemačkom televizijskom kompanijom drže i domaći tajkuni?

Predsjednik države Josipović još je prošle godine govorio o crnim fondovima izvučenim iz državnih poduzeća kojima su poslije kupovani pojedini lokalni listovi i radio-stanice, a o čemu se više saznalo tijekom istrage o Fimi mediji.  Upravo je potonja istraga otkrila više o izravnim vlasničkim interesima vladajuće stranke. U vlasničkoj strukturi medija često funkcioniraju dva lica: jedno je za javnost i nose ga nominalni vlasnici, a drugo je lice ono stvarnih vlasnika, o kojima se tek govorka i nagađa.

No to nas ne može smetati samo kad je u pitanju crni kapital  mafijaša sa šireg područja Balkana. Transparentnost vlasništva u medijima moralo bi se kao pravilo primjenjivati na sve. To bi  naime bilo u duhu Zakona o medijima, a tako bi nalagala i pravna stečevina EU koju Hrvatska mora inkorporitati u svoju praksu. Ako je pravilo da građani imaju pravo znati tko su vlasnici medija, kao što upozorava povjerenik za proširenje Štefan Füle, onda bi se to jednako trebalo odnositi i na Stanka Subotića i na, recimo, Marka Perkovića Thompsona, kojeg se do jučer također vezivalo uz  jedan oveći medijski projekt sa sjedištem u Zagrebu.

Kad Kosor dakle otvara temu vlasničke strukture u medijima, nemoguće je izbjeći  da ta tema ne eksplodira i u HDZ-ovom dvorištu. Pogotovo s obzirom na neke akvizicije povezane s tom strankom u Sanaderovo vrijeme, ili još ranije.

Postoje doduše i  neke državne instance koje su se trebale brinuti o tome kako se provodi Zakon o medijima. O tome jesu li registrirani vlasnici identični onima stvarnima, kao i o tome imaju li informativni mediji redakcijske statute. Imaju li akte koji reguliraju odnose između vlasnika i redakcija, akte koji na neki način ipak postavljaju granicu miješanja vlasnika u novinarsku i uredničku profesiju. Te su državne instance međutim u velikom luku zaobilazile sve što je u medijskom businessu mirisalo na problem, prevaru i zloupotrebu. Ministarstvo kulture na primjer, u toj temi ne susrećemo. Javna televizija, to da, ali medijska industrija u cjelini,  prepuštena je samo onoj neformalnoj regulativi koju su u praksi isfabricirali vlasnici u komplotu s politikom. I vladajući i opozicija tu su se slično držali. Nitko se  nije polomio oko čistih računa i  principa nezavisnog i objektivnog novinarstva, a skoro svatko se ubacivao u zakulisnu trgovinu međusobnim uslugama. 

U smislu provedbe Zakona o medijima, sve je praktički palo na pleća nekog službenika u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Drugi su oprali ruke, proglasili se nenadležnima! A sad odjednom, sumnjamo da se u medijsku industriju uvukao crni kapital. Odjednom primjećujemo posljedice fantomske vlasničke strukture  ili utjecaja deklariranih vlasnika koji izdavaštvo shvaćaju kao alat za realizaciju drugih poslovnih (možda i političkih) interesa.

U ovom slučaju, doista je bolje ikad nego nikad.  Prema ocjeni strane strukovne udruge, sloboda medija u Hrvatskoj  je djelomična. Analogno tome, djelomična je i demokracija. Kako se to pristojno kaže, želim vjerovati da je pretresanje vlasništva u medijima kandidirano kao tema za sam državni vrh iz takvih, principijelnih razloga, koji se tiču funkcioniranja države, političkog sustava i demokracije, a da motiv nisu tek međusobni obračuni tipa – ako ste vi nama načeli ravnatelja policije, mi ćemo vama otvoriti medijske tajkune...

Uostalom, temu crnih fondova i mutne vlasničke strukture u medijima nemoguće je suziti na jedan ili dva uzorka, a zanemariti cjelinu. Europski diplomati čude se, kako piše Jutarnji, što se tema otvara upravo u Vijeću za nacionalnu sigurnost, gdje sjede i ministar obrane i šef vojske.

Ali tu su i šefovi tajnih službi te  glavni državni odvjetnik, a tema je toliko zapuštena da se bez njihovog angažmana, na nižim, redovnim razinama, više ni ne može rasplitati.