Da ne bi sama dala ostavku, nije Ana veslo sisala!

Odluka Ane Knežević da stavi mandat na raspolaganje Vijeću SSSH samo je potvrda da je u Hrvatskoj i dalje lakše tuđim po gloginjama mlatit´.

Pristojnome čovjeku teško da će ikad pasti na pamet da gura prste u tuđi pekmez, a kamoli da uzme tuđi novac. Ako ga neka nevolja ipak na to natjera, onda će znati što mu je činiti kad bude uhvaćen. Pristojan će čovjek reći, naprimjer, ''da, ja sam to učinio...'', ''kriv sam, ali znate učinio sam to jer mi je ženu pritisla bolest i trebaju joj skupi lijekovi koje zdravstveno ne pokriva...'' ili ''razumite me, morao sam platiti mito da smjestim nepokretnu majku u starački dom...'' Pristojan bi čovjek znao da svejedno mora platiti cijenu, jer, potaknut nevoljom ili ne, lopovluk ostaje lopovluk. Otišao bi u neki kut, pokrio se ušima i čekao svoju pokoru. U hrvatskom javnom životu, međutim, oduvijek je manjkalo pristojnosti kao takve, a još je mizerniji broj ljudi koji su spremni dobrovoljno platiti cijenu svoje nesmotrenosti ili lakomosti.

Šefica najvećeg hrvatskog sindikata Ana Knežević, nepravomoćno osuđena na uvjetnu kaznu od godinu dana zatvora zbog prisvajanja 25.000 kuna namijenjenih pomoći članovima SSSH, samo je najnoviji dokaz koliko je u moralnom smislu smrdljiva ta žabokrečina. Iako je odmah bila svjesna koliko ta sudska presuda, bila nepravomoćna ili ne, opterećuje sindikat kojemu je na čelu, koliko čini nevjerodostojnom svaku njihovu kritiku na račun sposobnosti vlade da izvuče zemlju iz krize ili akciju protiv gramzivih poduzetnika koji krizu koriste da se riješe radnika, Ani Knežević nije palo na pamet da iz moralnih razloga podnese neopozivu ostavku. Time bi, kazala je, priznala da je kriva, a ona je, naravno, nevina. Ta je presuda, ocijenila je, politička, jer kako inače objasniti da je ona za jadnih 25.000 kuna osuđena na godinu dana s trogodišnjim rokom kušnje, dok je za pronevjeru milijunskih iznosa glavni tajnik HNS-a Srećko Ferenčak dobio godinu i pol zatvora. Istina, bezuvjetnog, ali taj joj se detalj nije uklopio u argumentaciju. I kao da definicija lopovluka, uostalom, ovisi o količini novca.

Umjesto mazanja očiju prizemnim argumentima, pristojan vođa bi, naprimjer, rekao: ''Povlačim se iako se ne osjećam krivom, ali znam da moj slučaj predstavlja teret za SSSH i čitavu sindikalnu scenu. Ne želim da itko bude zarobljenik moje situacije.'' Ali, da ne bi! Nije ni Ana veslo sisala! Neće valjda u zemlji u kojoj je bježanje od vlastite moralne, političke ili bilo kakve zapovjedne odgovornosti postalo olimpijska disciplina baš ona postavljati presedane!

Ana Knežević odlučila se za uobičajeni hrvatski igrokaz. Svoju je odgovornost prebacila na druge. Stavila je mandat na raspolaganje Vijeću SSSH, pa neka drugi odluče je li njezin obraz čist. Ususret Prazniku rada i prosvjedima na koje je pozvano radništvo u svim velikim gradovima njezini sindikalisti valjda nemaju pametnijeg posla, pa mogu potrošiti malo vremena i na svoju šeficu. Odlukom da skine teret odluke o sebi sa sebe Ana Knežević je stala rame uz rame s ministrima koje je prozivala među ostalim i zbog političke odgovornosti za loše vođenje zemlje poručujući im da su zbog svojeg neznanja ili nesposobnosti postali teret za zemlju i da bi im bolje bilo da se sami maknu. Radilo se o politici, sindikalizmu ili bilo kakvoj javnoj djelatnosti, ključna riječ je, dakle, teret.

Teret se mora odbaciti da bi se lakše išlo naprijed. Može se, naravno, i s teretom na leđima, ali tada je put tegoban i spor. Odgovorni političari, sindikalisti ili javni djelatnici bilo koje vrste o tome bi morali voditi računa. Međutim, postupak Ane Knežević samo je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju da Hrvatska još nije sazrela demokracija, da je u Hrvatskoj i dalje lakše tuđim po gloginjama mlatit' i biti principijelan kad se ne radi o vlastitoj koži. Zbog takvog je načina ponašanja običan čovjek politiku odavno stavio na crnu listu. Teško je naći ijedan razlog zbog kojeg bi sindikati bili izostavljeni s te prestižne liste. I u politici, naime, ima poštenih, sposobnih i dobronamjernih ljudi, ali svi plaćaju cijenu mangupima u svojim redovima. Tako je i sa sindikatima. Oni bi trebali biti korektiv kapitalizma koji u Hrvatskoj uistinu ima elemente grabežljivosti. No, da bi itko bio korektiv bilo čega, vjerodostojnost mu mora biti neupitna, a moralnost neokaljana.

Ugledu sindikalne scene u cjelini teško mogu pridonijeti likovi koji su prisvojili tuđi novac, prodavali državnu imovinu, šurovali s tajkunima, svađali se međusobno, iskeširali 14 milijuna kuna za zemljište u Zagrebu gdje će unatoč krizi i recesiji graditi velebni sindikalni dom i rukovodili se logikom da solidarnost u krizi znači kako i susjedu mora crknuti krava, valjda da bi se uspostavila ravnoteža siromaštva između radnika koji rade za državu i onih koji plaću zarađuju u privatnom sektoru. Što reći? Takvu sindikalnu scenu dobro opisuje samo jedna riječ: TRAGEDIJA!