Da nije izbora radnici Đakovštine još bi bili u logoru

„Nije bilo jednostavno, ali pronašli smo rješenje. Vlada će radnicima Đakovštine osigurati isplatu plaća i otpremnina iz proračunskih rezervi, a ona će se kao vjerovnik namiriti u stečajnom postupku“, vijest je koju je po tmurnom i hladnom jesenskom danu Jadranka Kosor osobno donijela očajnim i prevarenim radnicima posrnule tvrtke koji su danima, tjednima, mjesecima prije toga tražili da im netko utjecajan, ozbiljan i čovječan u državnoj vlasti pomogne. I nailazili na – zatvorena vrata.

Kad je stigla u „Vladin logor“ u kojemu su je dočekali „Vladini logoraši“ premijerka na reveru nije imala broš, ali je zataknula prigodan bedž s brojem 26. Toliko, naime, milijuna kuna treba da bi radnici, koje umjesto radnog mjesta čeka broj na burzi, dobili otpremnine koje su zaradili. Na prvi pogled, reklo bi se ljudski potez odgovorne i humane državne vlasti koja brine o svojim ljudima. Ovog tjedna radnicima bi otpremnine trebale sjesti na odavno ispražnjene račune. Ali, drugi, malo pažljiviji pogled razotkriva da taj potez nema veze s ljudskošću i odgovornošću, nego s izborima. Humanost je samo maska iza koje se skriva politički interes.

Prema neslužbenim informacijama predsjednica HDZ-a, naime, razmišlja da se na izborima kandidira upravo u toj izbornoj jedinici gdje su promrzli i nesretni đakovački radnici i radnice - koji se nisu stidjeli ni suza pred televizijskim kamerama, jer što je stid prema činjenici da nemaju od čega djeci kupiti kruh i poslati ih u školu – logorovali iza bodljikave žice koju su sami postavili i čekali pravdu. Kako će doći po glasove tog biračkog puka dok se radnici Đakovštine smrzavaju na vjetru i kiši? Kako će tražiti povjerenje od onih koji više ni sebi ni Bogu ni svijetu ne vjeruju, a od vladajućih su političara dosad dobijali samo prazne riječi? Kako će govoriti o Vladinim uspjesima ljudima kojima su ministri govorili da im ne mogu pomoći? Jadranka Kosor je morala nešto napraviti. Ali, ne toliko zbog njih, koliko zbog sebe. I napravila je. Radnici su stejcajem političkih okolnosti profitirali, a ona se tek profitu nada. Donijela im je dobru vijest, iako je njezin ministar Petar Čobanokvić samo nekoliko dana ranije rekao da ne postoje ni pravne ni tehničke mogućnosti da Vlada isplati radnicima Đakovištine otpremnine. No, premijerka je pokazala da gdje ne pomaže pravo uskače politika. Ali, tako je samo prije izbora. Da je Čobanković znao kako će samo nekoliko dana kasnije morati sa šeficom ići upravo tim radnicima i pokriti se ušima, vjerojatno bi drugačije postupio. Pa, nije neka znanost uzeti novac iz proračunske rezerve i kasnije se namiriti uz pomoć suda. Međutim, ministar nije premijerka. Ona donosi dobre vijesti i ljudima ulijeva nadu. Ministar može otrpjeti poneku neugodnu situaciju. Može ispasti nehumani gad. Bitno je da šefica izgleda lijepo.

Da se razumijemo, nije problem u 26 milijuna kuna. U proračunu koji na godišnjoj razini iznosi više od 120 milijardi kuna to je kap u moru. Nije problem ni u tome što se pomoglo radnicima Đakovštine. Dao Bog da se uvijek može svakome pomoći. Problem je u tome što je to dio izborne kampanje i što je vrlo, vrlo upitno bi li takvo rješenje bilo primijenjeno da su izbori za dvije godine, a ne za mjesec danas. Problem je što se vodi politika „danas ne može, ali već sutra možda i može“. Problem je u nedosljednostima koje rezultiraju neprincipijelnim presedanima. Problem je u tome što nema sustava, nego na najvišoj razini vlasti caruje voluntarizam, zbog čega se  odluke donose ovisno o trenutku u kojemu se pojavi problem. Ako su blizu izbori, požar će se gasiti. Ako nisu, može sve izgorjeti. Problem je i u tome što je država, kao vlasnik 35 posto tvrtke, dopustila da situacija u Đakovštini eskalira, da nepoznat netko opljačka žito i prođe bez kazne. Problema je, dakle, puno, a riješen je najlakši.

Puno tvrđi je zalogaj urediti sustav tako da kroz njega ne mogu tone i tone žita nestati netragom kao da je riječ o samo jednom zrnu pšenice koje se sakrije u džep. Puno je tvrđi zalogaj urediti državne službe da nadziru i štite državno vlasništvo. Puno je veći zalogaj biti dosljedan i moralan, i ne oblikovati svoj stav i djelovanje ovisno o koristi koja se iz toga želi izvući.

U svoje je vrijeme požare na isti način gasio i Ivo Sanader. Pustio bi grupu svojih ministara, nerijetko na čelu s tadašnjom potpredsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, da se natežu sa sindikalcima oko nekog sporazuma. Ministri bi, baš poput nesretnog Čobija u priči o Đakovštini, tumačili da ne postoje pravne ni tehničke mogućnosti da se zahtjevima izađe u susret jer zakonske su odredbe ovakve i onakve, kolektivni ugovori su istekli, u proračunu nema mogućnosti... Vladini bi pregovarači bili tvrdi. Sindikati bi prijetili štrajkom. Ali, onda bi došao Sanader i rekao: „Riješit ćemo!“ I riješio bi. Jer, uvijek su blizu neki izbori. Konkretan slučaj toga tipa zbio se, naprimjer, u svibnju 2009., mjesec i pol prije Sanaderove iznenadne ostavke, a samo nekoliko dana uoči lokalnih izbora. S

indikati zaposlenih u javnom sektoru tražili su da se plaće povećaju za obećanih šest posto. Sanader je poklopio ministre koji su tumačili da to baš i ne može tako i pristao na dogovor, unatoč tvrdnjama da za to nema novca i unatoč tome što je baš njegova vlada ukinula spomenuti dodatak na plaće. Računao je da će mu to pomoći na izborima, a želio je i imidž dobrog kralja ili oca. No, nije mu pomoglo. Bio je omražen, a mjesec i pol kasnije postao je – bivši.