Daniel Srb: Razlozi zbog kojih sam protiv Europske unije

Nakon dugotrajnih pregovora u procesu koji do sada nije prošla niti jedna zemlja članica Europske unije pred hrvatskim je državljanima referendum na kojem će se donijeti odluka o ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju. Dugo su vremena naši državljani proživljavali pregovarački proces u kojem se kontinuirano hrvatsku pritiskalo, prisiljavalo na popuštanja, inzistiralo na pretvaranju obrambenog Domovinskog rata u građanski rat, našim se generalima i braniteljima stavljala na teret odgovornost za uspješnu obranu i pobjedu, dok se s druge strane Zakonom o općem oprostu koji je masovno i nekritički primijenjen, pripadnicima JNA, vojske Sao Krajine ili četničkih postrojbi oprostilo ne samo sudjelovanje u oružanoj pobuni, nego i počinjenje brojnih ratnih zločina. Mnoge su zemlje, poput Slovenije, koristile situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi kako bi ostvarile svoje posebne interese. Nakon svih pretrpljenih nedaća, pritisaka i neugodnosti, danas se nalazimo u situaciji da procjenjujemo isplativost ulaska u EU.

Često se mogu čuti ocjene kako je danas, nakon krize u Grčkoj, ulazak u EU poput dolaska na zabavu u trenutku razlaza gostiju ili dolaska na ručak u trenutku kada domaćini kažu: „Šteta što niste ranije došli, upravo smo ručali.“

Upravo je teška dužnička kriza Grčke otvorila i pitanja isplativosti ulaska u EU. Moramo zaključiti kako Hrvatska nema studiju utjecaja ulaska u EU na hrvatsko gospodarstvo, a nema niti analizu posljedica korištenja sredstava iz EU fondova na nacionalna gospodarstva mediteranskih članica. Time se posljedično postavlja i pitanje da li smo cijelom procesu pristupili dovoljno odgovorno, svjesni težine pogrešne odluke. Činjenica je da u slučaju ulaska u EU Hrvatska neće imati praktično nikakav utjecaj na definiranje razvojne politike EU, dakle neće imati utjecaja niti na vlastiti gospodarski razvoj. Ovo nije samo pitanje prepuštanje odluka našem gospodarskom razvoju drugima, nego je i pitanje mogućnosti upravljanja našim gospodarskim razvojem u budućnosti.

Jedno od najznačajnijih argumenata koji su se često isticali zagovornici uključenja kao razlog za ulazak u EU je brži gospodarski razvoj. Ali, pokušajmo utvrditi da li je to zaista tako. Jesu li Bugarska i Rumunjska od ulaska u EU zabilježile veće stope gospodarskog rasta nego što su imale prije ulaska u EU? Nisu. Zagovornici ulaska u EU tumačiti će to globalnom ekonomskom krizom. Samo kako je moguće da Turska koja im je susjed gotovo da nije niti osjetila krizu i bilježi gotovo nevjerojatne stope gospodarskog rasta? To pitanje nije dobilo odgovor.

Druga grupa prigovora odnosi se na kvalitetu pregovora. Naši su pregovarači odlazili u Bruxelles s naputkom: Ulazak u EU nema alternative. Upravo su zbog toga, kao i žurbe da se pregovori što prije završe, pregovaračke pozicije našim pregovaračima bile unaprijed oslabljene. Rezultat toga su npr. proizvodnja mlijeka ograničena na količine manje od vlastite potrošnje ili reduciranje postojeće proizvodnje šećera koja će dovesti do zatvaranja najmanje jedne šećerane i gubitaka tisuća radnih mjesta. Osim toga poticaji u poljoprivredi ograničeni su samo na sada obrađene površine zemlje bez mogućnosti proširenja sustava poticaja na sada minirane površine ili sada neobrađena zemljišta.

Treća skupina primjedbi odnosi na trošenje sredstava iz EU fondova. Naoko se čini da je Hrvatska dobro prošla jer će joj biti na raspolaganju iznosi koji su ukupno za 1 mlrd. EUR-a veći od naše članarine. Naoko će Hrvatska sjajno proći, ali ukoliko se dublje proanalizira mogućnosti i svrhe trošenja sredstava iz EU fondova dolazi se do zaključka da čak i u slučaju savršenog apliciranja na sredstva iz fondova postoje ograničenja. Jedno je zahtjev da tražitelji sredstava, investitori raspolažu vlastitim sredstvima, a tek po realizaciji projekata zatraže refundaciju. U uvjetima izrazito visoke razine nelikvidnosti ovo ograničenje može reducirati mogućnosti korištenja sredstava iz EU fondova ispod razine naše članarine. Dakle, već time možemo ući u područje posvemašnje neisplativosti ulaska u EU. Poseban problem čine i namjene korištenja sredstava iz EU fondova. Iako postoje mogućnosti  financiranja i za nas potpuno opravdanih investicija, glavnina sredstava može se koristiti samo za namjene koje potiču uvoz opreme koje se proizvodi u industrijski razvijenim zemljama članicama. Time se financira radna mjesta, ne kod nas, nego u razvijenim zemljama članicama uz trajni porast naše ovisnosti o njima što ponovno vodi padu konkurentnosti gospodarstva. Potrebno je naglasiti i našu obvezu plaćanja godišnje članarine koja će iznositi u prvoj godini 609, a u drugoj 630 mil. EUR-a. Članarina se plaća bez obzira na sposobnost korištenja sredstava.

Posljednja skupina problema odnosi se na najave kako Hrvatska neće koristiti buduću poziciju članice EU pri kandidaturi Srbije. To znači da, za razliku od Slovenije, nećemo iskoristiti trenutak kada bi Srbiji bilo stalo do dobrih bilateralnih odnosa kako bi riješili pitanje granice na Dunavu i našeg teritorija s lijeve strane Dunava. Dakle, Hrvatska se već sada odriče prilike da u svoju korist riješi granični spor.

Hrvatsku čeka i vrlo osjetljiv proces ratifikacije pristupnog ugovora u svim parlamentima zemalja članica EU. Posebno će neugodan trenutak za Hrvatsku biti odluka u Slovenskom parlamentu. Slovenija će sigurno ponovno koristiti trenutak naše ranjivosti kako bi iz te situacije izvukla korist za sebe. Samo, problem je u tome što će i ostali željeti zaradit na ulasku Hrvatske u EU. Drugim riječima, platiti ćemo visoku cijenu kako bi ušli u sustav u kojem više nema novaca, a pri tome ćemo si sami ograničiti prostor za poslovanje i još k tome svima omogućiti da nas ucjenjuju uz naše unaprijed odricanje da mi to isto činimo zemljama u okruženju.

Za malu zemlju poput Hrvatske iznimno je osjetljivo i pitanje slobode kretanja radne snage. Ulaskom u EU nastati će veliki interes sezonskih radnika iz Bugarske i Rumunjske za dolaskom u Hrvatsku kako bi radili u turizmu. Iako će se tvrditi da iskustva drugih zemalja govore da nije došlo do bitnih migracija, ipak moramo biti svjesni činjenice da je Hrvatska mala zemlja s velikim sezonskim potrebama za radnicima te su efekti male migracije primjerice Rumunjskih radnika za nas iznimno veliki. Radnici će dolaziti zbog većih plaća i time onemogućiti naše sezonske radnike u dobivanju posla uz pad vrijednosti rada. Ovaj će proces biti za Hrvatsku poguban u slučaju ulaska Srbije i BIH u EU.

Zbog navedenih razloga, prije održavanja referenduma o ulasku Hrvatske u EU, biti će potrebno i dobro informirati javnost o dobrim i lošim stranama ulaska u asocijaciju. Nažalost, mogućnosti za informiranje na  koje državljani imaju pravo, nisu ostvareni. Vlada troši novce poreznih obveznika kako bi reklamirala ulazak u EU, ali bez objektivnog informiranja zastupajući samo jednu stranu problema. Preostaje nam boriti se za objektivno i istinito informiranje posljedicama ulaska u EU po Hrvatsku.