Demantiranjem izvanrednih izbora HDZ odaje nervozu

Vladajuća ekipa ima problema s vlastitom uvjerljivošću. Otud i znakovi nervoze, kad drugih razloga za strah od prijevremenih izbora nema.

Svi HDZ-ovi glasovi u Saboru još su na broju, nema znakova da bi itko iz koalicije otkazao savezništvo, no zašto spominjanje prijevremenih izbora ipak izaziva nervozu?  U dva dana, premijerka je mogućnost prijevremenih izbora čak dvaput demantirala. Poruku da neće biti prijevremenih izbora, prvo je izrekla u Zagrebu, a onda ponovo u Vatikanu, osnažena, kako je sama napomenula, posjetom Papi. U priječenje prijevremenih izbora upregnuo se čak i jedan Španjolac, glavni tajnik Europske pučke stranke, koji je nakon razgovora sa šeficom HDZ-a poručio opozicijskim strankama u Hrvatskoj kako 'ne bi bilo pametno tražiti prijevremene izbore jer su pučani većina u europskim institucijama i tako će biti u idućih pet godina'.

Jasno da takav angažman 'jednog europskog činovnika', kako su ga opozicijski čelnici odmah kvalificirali, nije zvučao 'pametno', jer još od vremena kad se njemački kancelar javno opredijelio za SDP, znamo da svrstavanje te vrste u hrvatskoj javnosti ne pali. Kako je stvari postavio Kosoričin kolega iz udruge europskih pučkih stranaka, zvučalo je kao da Hrvatska neće moći ući u EU ne ostane li HDZ na vlasti i nakon idućih izbora, a on to, vjerujem, nije tako mislio.

Paradoksalna nervoza

HDZ-ova nervoza je paradoksalna jer ključeve izbora drži samo ta stranka. Unutar vladajuće koalicije, ne vide se nikakve dramatične napukline, pogotovo ne nakon načina na koji su apsolvirani nedavni traktorski prosvjedi. Ako bi se u tom pogledu nešto čak i promijenilo, ili ako, recimo, zastupnici koji su sada na ledu zbog bliskosti sa Sanaderom ostanu izvan HDZ-ovog glasačkog aparata, pretpostavlja se da bi vladajući relativno lako aktivirali rezervne glasove, pa se u tom smislu može tumačiti i nedavno Šeksovo vikend druženje s čelnicima Glavaševog HDSSB-a u Osijeku. Većina je još dakle čvrsta, postoje i rezervne opcije prije nego što bi se moralo posegnuti za prijevremenim izborima, no na samo spominjanje tih riječi HDZ je ovih dana izuzetno osjetljiv. Zašto?

Kao prvo, opozicijske stranke također su podigle razinu opreza u odnosu na zbivanja u vladajućoj koaliciji, te su se počele ozbiljnije pripremati za eventualno preuzimanje vlasti. Primjetno je, recimo, da su spremne podržati rezove u državnoj potrošnji, kako ih danas sutra ne bi morale same uvoditi. Opozicijski političari više se ne zadržavaju samo na kritikama onog što radi vladajuća stranka, nego sve aktivnije iznose elemente svojih politika. Zajednički sastanci izvan Zagreba, u 'kukuriku' i sličnim ambijentima, također su u funkciji snaženja poruke da HDZ-ova koalicija ima alternativu.

Istodobno, vladajući žele stvoriti dojam kako drže konce u rukama i kako su u stanju prekinuti sadašnju paralizu gospodarstva. Činjenica je da je dosadašnja ekonomska politika omogućila redovnu isplatu plaća u javnom sektoru i mirovina, ali je činjenica i da  ta politika nije održiva na duži rok niti dostatna da bi se spriječio daljnji porast nezaposlenosti. U međuvremenu, Vlada je s bankama osmislila tri paketa kreditno-garancijske pomoći gospodarstvu, očekujući kapilarne efekte i u proračunu i u poziciji manjih kooperantskih tvrtki. Da bi se taj novac zavrtio, proći će nekoliko mjeseci. U  međuvremenu, stupiti će na snagu djelomično ukidanje kriznog poreza, nešto će se situacija popraviti s turističkom sezonom, a na toj, malo ojačanoj pozadini, provelo bi se rezanje proračunskih izdataka prema određenim skupinama stanovništva.

Prvo će država nešto dati, a onda oduzeti

Prvo će država nešto dati, da bi onda lakše nešto oduzela, samo što sve skupa još nipošto nije jasna, logična i argumentirana cjelina, nego je zasad naglasak na optimističnim i krajnje površnim najavama, kako bi se posijao dojam da ima razloga za optimizam. No ništa od toga što je Vlada dosad najavila, uključujući  ukidanje harača i pojačano investiranje javnog sektora, u javnosti ne nailazi na očekivani odjek. Plan investicija javnih tvrtki (14,6 milijardi kuna) opozicija je prozrela kao Vladin blef, a s Vladine strane nije stigao baš nikakav kontraargument. Kako će nerestrukturirana javna poduzeća, do jučer percipirana kao poprišta korupcije i neracionalnog trošenja, k tome i sami neuredni platiše, biti motor razvoja?

Kao što imaju problema s pronalaženjem rješenja i odlučnošću, vladajuća ekipa ima problema  s vlastitom uvjerljivošću. Otud vjerojatno i znakovi nervoze, kad racionalnih razloga za strah od prijevremenih izbora nema ni u parlamentarnoj većini, ni u osobitoj agresivnosti oporbe.