Dijaspora je za politiku kao Zlatko Sudac za Crkvu

Od simbolički važnog glasovanja za Hrvatski sabor, Hrvatima u BiH važnija je hrvatska putovnica s kojom će biti punopravni građani EU. Kad su se HDZ i SDP dogovorili da se izmjenama Ustava ograniči parlamentarna zastupljenost Hrvata koji žive izvan Hrvatske, hrvatski i bosansko-hercegovački biskupi doživjeli su to kao zaprepašćujući i nadasve negativan potez domaćih političkih elita koje pristaju na sve vrste diktata izvana jer žele pošto-poto u Europsku uniju.  

Kad je u vrhu Katoličke crkve donesena odluka da je za sve bolje da karizmatični svećenik Zlatko Sudac ode malo u izolaciju i da ne vodi duhovne seminare, Hrvatski se sabor nije oglasio. Logično, položaj jednoga svećenika u vjerskoj zajednici kojoj pripada unutarnje je pitanje Crkve, iako bi, da se sabornike pitalo, među njima sigurno bilo onih koji bi Sučevo udaljavanje s javne pozornice tretirali kao problem koji ugrožava duhovnu stabilnost naroda koji zastupaju.

Zlatko Sudac omiljen je u vjerničkome puku. Njegove su duhovne obnove imale posjećenost kakvu u Hrvatskoj imaju tek rijetki koncerti svjetskih rock-zvijezda... Mnogima je donio utjehu i dao nadu. Budući da se nije jednom u Saboru žestoko raspravljalo o nekoj marginalnoj stvari, sve bi to bila dovoljna argumentacija nekom ekshibicionistu da zatraži da se i slučaj Sudac uvrsti u dnevni red. No, čak i da se tako nešto bizarno dogodilo, ne bi bilo pitanje što o Sučevu nemilom položaju misle političari, već što to stvarno znači za narod u cjelini. Tako je nekako i s hrvatskom dijasporom, koja je za domaću politiku otprilike isto što je Zlatko Sudac za Katoličku crkvu.  

Nije, dakle, pravo pitanje što o rješenju koje su dogovorile dvije najjače stranke misle biskupi, baš kao što u slučaju Zlatka Suca ne bi bilo važno što o njegovoj izolaciji misle saborski zastupnici, nego što uopće Hrvatima u BiH znači glasovanje za Hrvatski sabor? Što im znači to što će na svakim izborima za parlament domovine svojih predaka omogućiti nekolicini ljudi iz BiH da na relativno lagodnom i dobro plaćenom poslu saborskog zastupnika zarade povlaštenu mirovinu? Otvaraju li tim glasovanjem radna mjesta za sebe i svoju djecu? Žive li bolje? Mogu li djeci osigurati bolje obrazovanje i perspektivu? Naravno, da ne mogu.

Sudjelovanje na hrvatskim izborima za Hrvate u BiH važno je samo na simboličnoj razini i imali oni u Saboru tri, šest ili deset zastupnika zapravo je sasvim svejedno. Kolikogod da ih sjedi na Markovu trgu, zastupnici iz BiH ne mogu utjecati baš na ništa. Ne mogu, naprimjer, narediti Ivici Todoriću, Emilu Tedeschiju ili bilo kojem hrvatskom poduzetniku da otvori pogon, recimo, na području Banja Luke kako bi time potaknuli izbjegle Hrvate da se vrate. Ne mogu utjecati na to koliko će novca iz hrvatskog proračuna ići za pomoć Hrvatima u BiH. Ne mogu natjerati Hrvatski sabor da natjera hrvatsku Vladu da ona natjera vlast u BiH da osigura stvarnu jednakopravnost Hrvata kao najmanjeg konstitutivnog naroda u toj državi. Ne mogu ni uz asistenciju službenog Zagreba natjerati službeno Sarajevo da osigura Hrvatima da, naprimjer, imaju svoju televiziju. Ne mogu kao zastupnici u Hrvatskom saboru natjerati međunarodnu zajednicu da prisili Milorada Dodika da se integrira u BiH, da je prizna kao svoju državu i ugasi kvazidržavnu tvorevinu koja se odaziva na ime Republika Srpska... Što, dakle, imaju od sudjelovanja na hrvatskim izborima? Zapravo ništa!

Jedina stvarna korist koju imaju od toga što su Hrvati je hrvatska putovnica, a ona ionako ne ovisi o broju ljudi koji će ih zbog neke virtualne političko-povijesne simbolike predstavljati u Hrvatskom saboru. Ma koliko biskupi rogoborili zbog političkih poteza koje Hrvatska povlači da bi konačno ušla u EU, kolikogod, a nerijetko i s pravom, govorili o diktatima raznih vrsta kojima se popušta, kolikogod govorili o razjedinjavanju hrvatskog nacionalnog bića, činjenica je da će na dan kad se hrvatska zastava, kao 28. u nizu, zavijori u Bruxellesu, razloga za veselje imati upravo Hrvati u BiH.

Kao hrvatski državljani i oni će toga dana postati punopravni građani goleme zajednice koja dinamičnima, ambicioznima, sposobnima, željnima izazova... omogućava da žive, školuju se, rade i putuju bez prepreka. Hrvatska putovnica izbrisat će im  granice i otvoriti vrata. I nakon ulaska Hrvatske u EU za domaće će političare oni i dalje biti pripadnici tzv. dijaspore. U Bruxellesu, Berlinu ili Rimu bit će, međutim, svejedno dolaze li iz Zagreba, Osijeka, Mostara ili Širokog Brijega. S hrvatskom putovnicom u ruci imat će mogućnosti kakve ne bi imali ni da biraju svih 150 zastupnika u Hrvatskom saboru.

Ako je sudjelovanje Hrvata iz BiH na izborima u Hrvatskoj bitno radi simboličkog objedinjavanja naroda razdvojenog u dvije države, na što upozoravaju biskupi, onda se može reći i da će upravo u EU taj narod konačno, i ne samo simbolički, biti zajedno.