Djeca u sex-aferi: izdane od obitelji i od društva

I ako je prostitucija domskih djevojaka izmišljena, nema sumnje da su one žrtve zlostavljanja licemjerne državne politike štednje na djeci.

Naprosto je gadljivo kako se cijela javnost, posebno politička, iznenadila otkrićem zlostavljanja djevojaka u Domu za odgoj iliti popravnom domu u Osijeku. Kao da je Hrvatska zemlja u kojoj su djeca doista, kako u Ustavu RH, član 64. st. 1. piše ''posebno zaštićena skupina''. A svi znamo da nisu.

I bez 'afere Osijek' svakodnevni su slučajevi zlostavljanja i manipuliranja djece – od toga da su roditelji prisiljeni pokretati humanitarnu akciju za odlazak djeteta na operaciju u inozemstvo ili za kupnju skupog lijeka pa krše pravo djeteta na privatnost otkrivajući javnosti detalje njihovog zdravstvenog kartona, do suicida, pedofilije, bullyinga ili neučvršćenog gola na dječjem igralištu zbog kojeg se liječnici još uvijek bore za život 12-godišnje Mihaele...

Zaboravljene u popravnom domu

Sad je najlakše raspravljati o tome jesu li djevojke iz osječkog doma promiskuitetne, ali prava tema je jesu li institucije koje su ih odvojile iz obitelji i preuzele brigu o njima odradile svoj posao. Jesu li ta djeca dobila adekvatan stručni nadzor, jesu li ustanove koje se bave njihovom zaštitom međusobno surađivale, imaju li dovoljno stručnjaka i osoblja? I to ne treba biti tema samo toliko koliko traje medijska pažnja za taj slučaj jer ta djeca zahtijevaju pojačanu brigu svaki dan. Nije dovoljno samo skloniti ih u popravni dom.

Kakva je zapravo politika Hrvatske prema djeci? Ako je sudimo prema zakonodavstvu i medijskim izjavama političara i mjerodavnih, slika bi bila bajkovita. Ali kada zagrebemo ispod tog privida u stvarnost, ta je dječja zaštita često mrtvo slovo na papiru. Kao opravdanje uvijek slušamo jednu te istu priču, a to je da nema novaca.  

A da je bilo novaca i da je sustav funkcionirao kako je trebalo, onda bi u Osijeku priča tekla ovako: te bi djevojčice i njihove obitelji najprije bile pod stručnim nadzorom, a tek ako to ne bi pomoglo da obitelj i djeca funkcioniraju, bile bi izdvojene u dom za odgoj. Tu bi stručnjaci s njima radili, i to sa svakom posebno, u skladu s njezinim poteškoćama i problemima, razvijale bi odnos povjerenja s terapeutom i odgajateljima. Zbog dovoljnog broja stručnjaka i dobre suradnje među institucijama postojala bi stalna suradnja sa školom, nadležnim centrom za socijalnu skrb i ostalim institucijama uključenim u zaštitu djece i zdravstvenim ustanovama.

Istovremeno bi drugi stručnjaci radili s obiteljima kako bi se uspostavljao narušeni odnos povjerenja i jačale roditeljske kompetencije i obitelj. Ako su djevojčice bile seksualno zlostavljane, posebno bi se vodilo računa o tome jesu li, kao posljedicu, razvile seksualizirana ponašanja, pa bi im se pomoglo da ne postanu meta budućih seksualnih zlostavljanja. Zbog naučenih mehanizama samozaštite i uspostavljenog povjerenja u odgajatelja i terapeuta, one bi od njih zatražile pomoć, čim bi im 54-godišnji muškarac ponudio novac da napišu da su se prositutirale s uglednim Osječanima, one bi zatražile pomoć, no moraju je imati od koga tražiti.

Stalne žrtve izdaje

U realnosti ove djevojke nisu imale nikakvu podršku. One su stalno žrtve - izdane u vlastitim obiteljima, izdane od društva. Zato o ovom slučaju ne treba govoriti kao o slučaju 'navodnog' zlostavljanja jer nema sumnje da su zlostavljane i da za to netko treba odgovarati.

Psiholozi objašnjavaju da su djeca koja su izdana od obitelji, a ne dobiju podršku sustava, podložna razvijanju drugačijih, rizičnih mehanizama preživljavanja i afirmacije, posebno u adolescentnoj dobi. 

Možda su djevojke pristale na manipulaciju da bi bile prihvaćene? Jesu li pisale pisma da nama - društvu koje je zanijekalo da su vrijedne pažnje i ulaganja u njih - pokažu da postoje?  Ako odgovorimo na ta pitanja, znat ćemo što toj djeci treba i što im od toga dajemo.