Domaš: Ne priča se o holokaustu zbog holokausta

U Hrvatskoj se 27. siječnja obilježava sjećanje na holokaust. Kako napominje Jasminka Domaš, `borba za ljudska prava nikad ne završava`.

U Hrvatskoj upravo traje četverodnevno obilježavanje sjećanja na holokaust sa glavnim datumom 27. siječnja. Danas se taj naziv najčešće odnosi na genocid nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata koje je bilo uvjetovano od strane nacističke Njemačke. Riječ holokaust prvi je za taj genocid upotrijebio crkveni sabor protestantskih crkava tadašnje Zapadne Njemačke.

Dan sjećanja na Holokaust i sprječavanje zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj se službeno prvi put obilježio 27. siječnja 2004. godine. Naime, Vijeće Europe je u svojim je preporukama usvojenim 2001. godine, "izrazilo potrebu za jačim uzajamnim razumijevanjem i povjerenjem među narodima, posebice kroz program nastave povijesti kako bi se eliminirale predrasude i naglasio pozitivni uzajamni utjecaj između različitih država, religija i ideja u povijesnom razvoju Europe". Predstavnici 44 vlade iz svih krajeva svijeta sudjelovali su 2004. godine u Stockholmu na Forumu o učenju o Holokaustu te je u zaključcima izglasano kako će se potpisati tzv. Stockholmska deklaracija, preuzimajući obvezu poticanja obrazovanja i istraživanja o Holokaustu kako bi se i na taj način borili protiv rasizma, antisemitizma i netolerancije.

Židovska općina Zagreb i predstavnik židovske nacionalne manjine Grada Zagreba u povodu Međunarodnog dana sjećanja na holokaust organizirali su za 2010. godinu četverodnevni program pod nazivom "Dani tolerancije - jednakost u različitosti". Na svečanom otvorenju govorit će predstavnica zagrebačke židovske zajednice Sanja Zoričić Tabaković i predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina Ognjen Kraus. Najavljen je i dolazak novoizabranog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića te izraelskog veleposlanika u Hrvatskoj Yosefa Amrania.

Još traje 'borba'

- Borba za ljudska prava nikad nije završen posao - kazala je glasnogovornica židovske vjerske zajednice Bet Israel Jasminka Domaš.

No, prošlo je 65 godina od kraja Drugog svjetskog rata. Pojedninac bi smatrao kako je to sasvim dovoljno vremena da se osvijeste svi ljudi te da bilo koji oblik rasizma zamre.

- Nije da u Europi i svijetu nema više slučajeva antisemitizma. Primjerice, rat u Gazi. Tamo je protuizrealizam skrivao antisemitizam - naglasila je Domaš te dodala kako se se nosila parole ''Židovi van!'', ''Idite u Izreal'' i slično.

Možda njenu izjavu najbolje potkrepljuje i činjenica kako je 2009. godine skandal 'bacio ljagu' na obilježavanje sjećanja na holokaust jer su predstavnici Središnjeg njemačkog vijeća Židova odbili prisustvovati komemoraciji u njemačkom Bundestagu. Naime, smatrali su kako je antisemitizam u Njemačkoj sve jači, a politika u borbi protiv širenja mržnje prema Židovima neučinkovita. To se zbilo 64 godine nakon završetka drugog svjetskog rata.

- Svega i svačega ima oko nas, bilo nam je teško promatrati Argentinu, Italiju i Njemačku - kazala je glasnogovornica Bet Israela.

''Ima puno toga što se još može učiniti''

Domaš napominje i kako se ''u stanju rata iskazuje stav spram kolektiviteta''. Nadalje, napominje i kako kad bi netko radio statistike, pokazalo bi se da ima puno Židova u Vladinim i nevladinim organizacijama.

Usporedba odnosa prema Židovima tijekom holokausta i rata u Gazi

- Očito imaju osjećaj da nije završeno sve i kako ima puno toga što se još može učiniti - napomenula je Jasminka Domaš.

Iz Bet Israela napominju i kako mogu biti zadovoljni obrazovanjem i seminarima na kojima se doista predavači trude ukazati na sve što je bilo. Poseban doživljaj su zasigurno gosti predavači koji su preživjeli holokaust.

- Ne priča se o holokaustu zbog holokausta, nego da bi ljudi znali prepoznati ono što bi se moglo dogoditi i u njihovoj sredini - istaknula je glasnogovornica.

Domaš smatra kako se ne treba povoditi za onom ''meni se to ne može dogoditi'' ili ''kod nas toga nema'' jer, kako i sama napominje, samo treba pogledati što se sve zbilo u zadnje vrijeme u samom Zagrebu te koliko je bilo slučajeva da se nekog pretuče zbog raznih opredjeljenja, boje kože, vjerske ili nacionalne pripadnosti.

- Riječ je o novim generacijama kojima treba otvoriti oči. Oni kao da nisu uopće zainteresirani za ono što se zbiva oko njih, samo su u tim svojim malim svjetovima - upozorila je.

''Neugodna pisma nikad nisu potpisana''

Ipak, Zagreb je uvijek bio prilično otvorena i moderna sredina. Kvaliteta koju kao da je unatrag desetak godina netko izbrisao s ulica hrvatske metropole. No, što je sa netrpeljivosti spram hrvatskih Židova?

- Uvijek ima nekih neugodnih pisama, no na to smo već, nažalost, naviknuli. Karakteristično je kako takva pisma nikad nisu potpisana - kazala je Domaš.

U Zagrebu će se u sklopu obilježavanja sjećanja na holokaust, između ostalog, održati i okrugli stol na temu tolerancije u Židovskoj općini, dok će se u Bet Israelu obilježavanje održati 26. siječnja jer će mnogi članovi idućeg dana htjeti poći u Opatiju na skup. U Bet Israelu će govoriti Slavko Goldstein o holokaustu poslije rata u Europi i svijetu, nakon čega će se održati razni govori, najavljeno je kako će se okupljenima obratiti i Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Božo Biškupić te će se prikazati i dokumentarni film pod nazivom 'Život vrijedan življenja'.

To da je svaki život vrijedan, nisu naročito pojmili u Njemačkoj, nakon što su nacisti preuzeli vlast. Jedan od glavnih ciljeva bilo je iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Preko medija se pozivalo na antižidovsku kampanju, donosili su se propisu glede istog, a vrhunac je bio kad su se proglasili Nürnberški zakoni. Riječ je o ''Zakonu o građanima Carstva i Zakonu o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti'', donešenima 15. rujna 1935., kojima su Židovi gubili njemačko državljanstvo, nisu smijeli obavljati nikakvu javnu službu, njihova djeca ne mogu pohađati javne škole, zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima, zabranjeno je sklapanje braka između "arijevaca" i Židova, kao i seksualni odnosi, zabranjeno je zapošljavanje "arijevaca" u kućanstvima Židova te mnoge druge stvari. Kasnije je to našlo svoj put i u tadašnju NDH.

Logori diljem Europe

Jedna od poznatijih morbidnih priča iz jednog od najokrutnijih doba čovječanstva, bila je ona o Varšavskom getu i ustanku koji je bio pokušan. Isti je ugašen, a Židovima je preostalo samo čekati spas, koji kao da nikad neće doći.

Photo Wikipedija

Počele su i glasine o radnim logorima u koje su Židovi odoženi. No, zapravo je bila riječ o logorima smrti. Ujesen 1941. počela je realizacija plana, da se svi Židovi iz Njemačke i zaposjednutih područja srednje i zapadne Europe deportiraju na istok. Židovi su prikupljani i transportirani vlakom u stočnim vagonima, a tisuće su pritom umrle. I tad je nastupilo provođenje ''konačnog rješenja pitanja Židova''.

Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942. godine, (Konferencija u Wanseeu) izložio SS-Obergruppenführer Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. On je bio osobno od Hitlera ovlašten da provede taj plan, a svim državnim službama bilo je naređeno, da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje.

Ponajviše su logori osnovani na području okupirane Poljske: Auschwitz (Oswiencim), Birkenau (Brzezinka), Treblinka, Mauthausen, Majdanek, Sobibor, Izbica i drugi. Kada je sovjetska vojska tijekom 1944., zaposjela Poljsku, likvidacije su nastavljene u logorima na njemačkom tlu: Dachau, Berge-Belsen i Buchenwald. U rujnu 1944. godine, Heinrich Himmler izdaje naređenje, da se prestane s likvidacijama. Međutim, do oslobađanja od strane Saveznika, još su desetine tisuća umrle u logorima od gladi i brojnih zaraza.

Akcije protiv Židova započinju odmah nakon proglašenja NDH. Već 10-11. travnja 1941. godine u Zagrebu je uhićena grupa uglednih Židova zbog utjerivanja kontribucije (otkupnine). Nekoliko dana kasnije isto je učinjeno u Osijeku, gdje je uništena i sinagoga. Takav postupak ponavljan je 1941. i 1942. više puta sa grupama Židova.

NDH slijedila primjer nacističke Njemačke 'po hitnom postupku'

Slično je bilo i u tadašnjoj NDH. Dana 18. travnja 1941. donesena je Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske imovine kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH. U istom mjesecu se po hitnom postupku osnovalo i logore Danica kraj Koprivnice i Kerestinec u kojima su, uz komuniste i druge političke protivnike, zatočeni i Židovi. Uskoro se uhićuju i u logore odvode veće grupe Židova u Zagrebu (22. lipnja), Bihaću (24. lipnja), Karlovcu (27. lipnja), Sarajevu, Varaždinu, Bjelovaru i mnogim drugim mjestima. U logorima smrti Jadovno na Velebitu i Slano na Pagu, vršene su masovne likvidacije. U kolovozu, točnije 20. kolovoza 1941. godine dolaze prvi zatočenici u koncentracijski logor Jasenovac, koji će postati glavno stratište u NDH za Židove, Rome, Srbe i političke protivnike režima.

U svibnju 1943. godine uslijedio je posljedni val masovnih uhićivanja, koji je obuhvatio većinu preostalih Židova. Tada je u Zagrebu uhićeno oko 1700, a u drugim dijelovima Hrvatske oko 2500 Židova. Svi su predani Nijemcima i odvedeni u nacističke logore smrti. Pri tome je NDH za svakog iseljenog Židova uplaćivala njemačkom Reichu svotu od 30 maraka, kao prilog njemačkim naporima u ''konačnom rješenju židovskog pitanja''.

Što se stravičnih procjena iz tog doba tiče, Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30 tisuća tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji, između 25.800 i 26.700 Židova. U Jasenovcu i Staroj Gradiški ubijeno je oko 13 tisuća Židova sa područja današnje Hrvatske i BiH, šest tisuća ubijeno je u jamama i manjim logorima ili poginulo u partizanima, a između 6.800 i 7.700 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i drugi logori).

Ljubica Štefan i Alojzije Stepinac najpoznatiji su 'primjeri' pomaganja Židova u NDH, a jedan od zanimljivijih podataka je kako je supruga Ante Pavelića bila Židovka.

Ako su postali suhoparni govori i zalaganja, ovakve statistike definitivno ukazuju na izjavu Jasminke Domaš kako se ''o holokaustu ne priča samo zbog holokausta, nego da bi ljudi znali prepoznati ono što bi se moglo dogoditi i u njihovoj sredini''.