Dugo haaško suđenje, duga Vladina šutnja

Bi li Vlada, da je proteklih šest godina bila angažirana kao što se pokušava angažirati sada, uspjela spriječiti visoke zatvorske kazne generalima Gotovini i Markaču, koje većina građana smatra teškom nepravdom? S ovako visokim kaznama, Vlada Jadranke Kosor našla se praktički pred zidom.

Više od četvrtine građana (prema anketi Jutarnjeg lista), smatra da je upravo Vlada i to ona pod Sanaderovim vodstvom, kriva za dosuđene visoke zatvorske kazne. Jadranka Kosor u toj je Vladi bila potpredsjednica i ministrica branitelja, k tome zadužena za suradnju s Haagom.

Samim tim i ona je na meti kritika što ih predvode desničarske političke grupacije, koje će presude hrvatskim generalima obilato koristiti za osvajanje birača do idućih parlamentarnih izbora. Jadranki Kosor nije preostalo ništa drugo nego pojačati angažman u žalbenom postupku, koliko god da haaški eksperti tvrdili kako je to još jedna predstava 'za unutarnje potrebe', bez realnih šansi u novoj rundi hrvatskog dokazivanja nevinosti pred Haaškim sudom.

Formalno, HDZ-ova Vlada iscrpila je manevarski prostor za pomoć optuženim generalima kad je odbijen njen prijedlog da u postupku sudjeluje u statusu 'prijatelja suda'. Stvarno, ista se Vlada odrekla bilo kakve mogućnosti utjecaja čim je, osvojivši vlast, sve haaške teme praktički bunkerirala u crnu komoru, a komuniciranje s medijima prepustila određenim predstavnicima obrane, ponajviše Luki Mišetiću.  Sanaderu nikako nije odgovaralo da Vlada bude nositelj tih komunikacija. Teška haaška pitanja nisu mu mogla  donijeti popularnost. Na tome je, dapače, mogao samo izgubiti jer bi se neizbježno uspoređivala njegova retorika za vrijeme dok je bio u opoziciji, s politikom koju je instalirao po dolasku na vlast.

Haagom se praktički bavila samo Jadranka Kosor, i to u uskim okvirima koje je Sanader postavio kao šef Vlade. Od 2003. godine na ovamo, nije se u javnosti, a sve do nedavno ni na stručnoj razini, problematizirao 'udruženi zločinački pothvat', niti se s Vladine razine govorilo o moralnoj, financijskoj i političkoj šteti zbog zločina počinjenih nakon što je operacija Oluja već bila provedena, nakon što je Domovinski rat završio. Mlađi naraštaji o tome ne znaju ni danas.

Oni ne mogu pojmiti koliko je, u svakom pogledu, državu koštalo na primjer uništavanje oko 20 tisuća srpskih kuća jer se o tome jednostavno nije govorilo. Većina hrvatskih političara i danas se boji takvih tema kako se ne bi zamjerili biračima, pa  oni koji o tome govore, riskiraju verbalni linč.  U takvom okruženju, mnogima su uvjerljivo zvučale najave haaških odvjetnika da će Gotovina biti oslobođen. Uoči izricanja presude, kao da je otvoreno natjecanje u tome optimizmu, što ga Gotovinin branitelj Mišetić danas otvoreno naziva naivnim.

Pred izbore 2003. godine, iz istog je kruga širena teza da će se optužnica raspasti čim Račanova vlada ode s vlasti. Odnosi s Haagom tada su bili ključnja poluga desne opozicije za preuzimanje vlasti. Unatoč tome što je Vlada bila neusporedivo aktivnija u komunikaciji s Haagom od današnje, pa je Račanov zamjenik Goran Granić čak isposlovao pismeni pristanak Carle del Ponte da ni jedan dokument neće biti uvršten u službeni spis bez odobrenja hrvatskih valsti.

Što se kasnije dogodilo s tim 'ugovorom' između Granića i glavne haaške tužiteljice, je li itko kontrolirao uporabu dokumenata, ne zna se. Odlaskom Račana i Granića, prestale su tajne i dramatične svađe s haaškim tužiteljstvom, Savjet za suradnju s Haagom preselio se u anonimu ili posve raspao, a Gotovina je zaradio 24 godine na udruženom zločinačkom pothvatu, iako nije bio ni blizu kreiranja bilo kakve politike.

Kosor će danas pokušati nastaviti tamo gdje su Račan i Granić morali stati, ali s unutarnjim utegom kakav je teško nositi. Pritišću je desne stranke, pritišću je braniteljske udruge, pritišće je šokirana šira javnost, pa se čini da bi je moglo spasiti samo kad bi Europska unija reagirala na drastično desno naginjanje Hrvatske. Ekstremna desnica nadire u Srbiji, radikalno je  raspoloženje  sudeći po reakcijama nakon haaških presuda izražajno u Hrvatskoj, ali dosad bar, Europa nije pokazala takvu vrstu senzibiliteta koji bi nešto lošega u regiji uspio spriječiti.  Ili nije na vrijeme prepoznala signale, ili se na njih nije obazirala. Ako bi sad postupila drugačije, ako bi razumjela zašto su hrvatski građani ovih dana izbezumljeni i pokušala pomoći prije nego što se stvari pogoršaju, to bi napokon bilo pozitivno iznenađenje.