Duša Građanina

Građaninom se ne postaje samo po `rođenju`, nego se mora imati ono nešto, kao što je, na primjer, ljubav prema domovini...

U američkoj državi Arizona, oko novog imigracijskog zakona, rasplamsala se rasprava koja vjerojatno neće tako skoro jenjati. Po ovome zakonu, potpisanom prošloga tjedna, policija ima ovlasti zaustaviti svakoga za koga procijeni da je pod „opravdanom sumnjom“ kao osoba koja je u zemlji ilegalno. Zakon također određuje svojevrsnu formu vladine identifikacije za dokazivanje nečijeg legalnog statusa, predviđenu za razne praktične svrhe uključujući „internu putovnicu, jednu od najmučnijih tekovina života u Sovjetskom Savezu i doba aparthejda u Južnoj Africi“, kako je Linda Greenhouse napisala u „The New York Timesu“.

Međutim, prema Duncanu Hunteru, članu Donjeg doma američkog Kongresa, samo dokazivanje nečijeg legalnog statusa ni blizu nije dovoljno. S njegova stanovišta, potreban je jedan drugi uvjet, kojeg bi bilo teže dokazati, negoli tko je rođen u Hrvatskoj, SAD-u, Bombayu ili Buenos Airesu: nositi u svom srcu američki građanski „duh“. Kad su ga nedavno pitali bi li on svejedno podržao deportaciju rođenih američkih građana da su oni djeca ilegalnih imigranata i stranaca, on je odgovorio: „Rekao bih, da....mi naprosto ne možemo si priuštiti ono što sada činimo. Nije dovoljno samo prijeći granicu da biste postali američki državljanin. To je nešto što nam je u duši.”

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Za razliku od kongresnika Huntera, Ustav kao najvažniji dokument SAD-a, nedvojben je i jasan u vezi građanskih prava, s dušom ili bez nje, i u svom 14. amandmanu koji je prošao prvo čitanje u Kongresu 13. lipnja 1866., a ratificiran je 9. srpnja 1868., izjavljuje: „Sve osobe rođene ili naturalizirane u Sjedinjenim Državama, uz sva prava koja iz toga proizlaze, građani su SAD-a i države u kojoj prebivaju. Nijedna država ne bi mogla donijeti ili nametnuti nijedan zakon koji bi suzio prava ili obveze građana Sjedinjenih Država; nijedna država ne smijeti nijednu osobu lišiti života, slobode ili imovine bez primjerenog sudskog postupka; nikomu se ne smije zanijekati pravna zaštita i jednakost pred zakonom.“

No je li kongresnik, usprkos tomu, imao pravo kad je izrazio svoje uvjerenje da se građaninom ne postaje samo po „rođenju“, nego se mora imati ono nešto, kao što je, na primjer, ljubav prema domovini, i predanje njezinim najvišim interesima, u poretku koji bi jamčio sva prava i privilegije te zemlje? Mnogi mudri mislioci nastojali su odvagnuti ovaj problem i odgovoriti na pitanje što znači biti dobar građanin. Thomas Jefferson (uvijek avangardan) smatrao je da je dobar građanin onaj koji „nikada više neće ponovno kupiti ijedan strani proizvod ako se može kupiti američki proizvod, bez obzira na razliku u cijeni,“ a čuveni državni odvjetnik Clarence Darrow vjerovao je da se bit istinskoga građanstva sastoji u njegovoj spremnosti da se nepravdi suprotstavi silovitije u vlastitoj zemlji nego bilo gdje drugdje. Einstein je smatrao je da se od pravog državljanstva zahtijeva snažna obrana Ustava. Njegov pogled, čini se, diskvalificira kongresnik Hunter.

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

No ove prikladno otvorene i iskrene definicije odnose se na određenu odgovornost, legalitet i etičnost određene države. Kako, međutim, one pokazuju građansku „dušu“? Je li on ekvivalent za ljubav prema domovini i patriotizam? Je li on konzistentan u davanju prednosti naše vlastite zemlje pred drugom, što bi bilo, u skladu sa Santayanom logično, sve dok jesmo „ponajprije djeca i građani, a onda možemo biti putnici ili filozofi...Zemlja našega rođenja je poput neke vrste drugoga tijela, nekog drugog organizma kojim smo omotani i koji nas čvrsto određuje.“ George Bernard Shaw svodi ljubav prema domovini na puki slučaj: „domoljublje je tvoje uvjerenje da je ova zemlja nadmoćnija nad drugima samo zato što si ti u njoj rođen“, dok Voltaire smatra da je upravo to bit stvari: „naša domovina je ona točka koja određuje granice našega srca.“

Premda svaka od ovih definicija nosi u sebi nešto od odgovora, sumnjam da je najbolji put za otkrivanje nekih vlastitosti „duše“ građanstva u samim okolnostima progonstva, dobrovoljnosti ili nečeg trećeg. Kako je lako prihvatiti kao gotovu činjenicu, tu mističnu harmoniju između našeg unutarnjeg i izvanjskog krajobraza, između srca i zavičaja, kako nam se taj odnos čini samorazumljivim, čak i kad smo odijeljeni od domovine, ne gubi se u nama taj nutarnji sklad kojega bude sjećanja na naš stari kraj skriven u nama: poseban miris oseke, na primjer, na mjestu kojeg domaći ljudi nazivaju Big Beach, pjeskovitom i bogatom mješavinom istrunulih morskih trava, školjki i soli. Tu ste palili vatre, ljubili svog prvog dečka na hladnom pijesku s vrućim usnama dok sunce zalazi, tu ste prisegnuli na doživotnu vjernost Carstvu Mora, vašega mora, koje se proteže sve do Kine, gdje sve to nekako postaje njihovo, prelazi u neki drugi, strani svijet, a ti ne možeš osjetiti tamo harmoniju koju ovdje nosiš u sebi. Ali zato ti zadugo ne blijedi osjećaj kako taj kiselkasti ocean prska svoju pjenu po tvojemu tijelu, koji, kad se osuši, ostavlja sitne točkice soli po čitavoj ti koži, da bi je tvoja majka očetkala prije nego što uđeš u kuću. I ptice vivci koje preskaču veliki pijesak duž obale, a valovi ga vuku daleko za sobom, i udaraju, udaraju, udaraju, i kao da njihove poput šiba tanke noge poskakuju u vis i podsjećaju te na tvog omiljenog ponija iz djetinjstva, Sandpipera, sada već dugo mrtvog, za razliku od tebe, koji sjediš za kompjuterom u zemlji koja nije tvoja, i razbijaš glavu nad definicijom duše. Amerikanci imaju izreku u vezi svoje zemlje, „voli je ili je napusti“. Možda je to najbolji savjet građaninima svih država na svijetu, jer duša zarobljena u zemlji koju mrzi, ili je bolesna ili je mrtva.